Originalnost je eluzivna. Na današnjoj sceni je sve više i više muzike, sve manje kvaliteta, a originalnosti … ah, bolje da ne nastavljam. Ono što izdvaja pojedine bendove je interpretacija, činjenica da li dušu unose u svoje pjesme ili samo tezgare, i kvalitet samog finalnog proizvoda. Ne mora nužno i da bude nevjerovatno originalno. Tako je sa The Night Flight Orchestra. Ovaj album (peti u diskografiji) je miš maš pravaca i uticaja bendova i izvođača, od Done Summer, ABBA, preko Mike Oldfield, Journey, Survivor pa do Soilwork, sve uklopljeno u rock vizuru i sa mnogo osjećaja koji su imali disko izvođači sa kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih – apsolutno zarazna i strastvena kombinacija ogromnih melodija kojoj ne mogu da odolim i već danima vrtim album na svim mogućim plejerima.
Uzeli su najbitnije komponente iz disko i rock žanrova i spojili u jedno. Sa jedne strane imate zarazne disko melodije, a sa druge, rock nelinearnost i slaganje više različitih motiva u jednoj pjesmi, solaže, rock agresivnost i odličan i vrlo ekspresivan glas Bjorn Strid Speed. Ideja je odlična, izvođači su neki od najpoznatijih Švedskih muzičara (Speed i David iz Soilwork, Sharlee iz Arch Enemy … samo da spomenem najpoznatije), sve su se kockice idealno uklopile i „Aeromantic“ je pun pogodak koji već osvaja publiku širom svijeta. Znam da je Giorgio Moroder ponosan. Mnogo puta sam kazao – ako ste željni nečeg novog, probajte The Night Flight Orchestra i „Aeromantic“. Bićete vrlo prijatno iznenađeni.
Nikola Franquelli