Za The Killers sam prvi put čuo negdje početkom osamdesetih. Bili su predgrupa Motorhead-u. Pošto su izdali novi album, rekoh, da vidim što danas rade. Možete misliti koje je iznenađenje bilo čuti nešto više nalik popu nego kerozinskom rokenrolu. Naravno, dva benda nemaju ništa zajedničko, a „ovaj” The Killers sam za malo škartirao kao smeće, a nisam jedino zahvaljujući onom „random” dugmetu. Da sam krenuo od prve pjesme, vjerovatno bi album vrlo brzo završio u meandrima hard diskova, ali je preslušavanje krenulo od pjesme „The Rising Tide” … i dođavola zarazna melodija nije htjela da mi izađe iz ušiju. Kako čovjek slučajno (da li?) naleti na neke male dragulje. Jeste pop, jeste sladunjavo, ali je ovo majstorska pjesma. Ovako nešto ne komponuju oni svakodnevni instant puding bendovi i pevaljke na silikonima i šljokicama. Uglavnom, da ne dužim bespotrebno, uho mi je zahvatila melodija pjesama, izražena melodija, pjevljivost i ritmovi koji jednostavno teku – kao voda potoka preko bijelog i neukaljanog kamena. Jako prijatan album koji mi je nakon svog metla, panka, roka, regea, trte mrte … legao nevjerovatno prijatno. „Battle Born” nije najbolji pop rock album, niti su The Killers najbolji pop rock bend, ali je zato „Battle Born” jedan vrlo pošten i prijatan album vrijedan više pažnje i pohvala.
Nikola Franquelli