Kanadski gusari, stoka pijana i jebeno dobro usvirana banda možda neće naći dobru publiku u Crnoj Gori, ali će zato biti melem za dušu svakom pijanom putniku koji se vrati kući nakon nekoliko mjeseci izbivanja. Dreadnoughtsi su nastavili tradiciju koju su začeli Poguesi. Onaj ko se u mladosti drogirao s ovim bendovima znat će da je svaki od njih barem jednom pokušao napraviti pjesmu koja će savršeno opisati gusarsko polusvjesno stanje u izmaglici groga. Poguesi su to uspjeli u „Turkish Song of the Damned”, ali Dreadnoughtsi to uspjevaju u skoro svakoj pjesmi. Jer njihova baza nije irski folk kao što se može činiti na prvo slušanje, već polka i shanty (mornarske radničke pjesme, u našem prevodu) i poanta jest da vam približe pijani život morskih vukova uz pomoć violine, mandoline te tradicionalne gitarabubanj- bas kombinacije. U sva 3 albuma („Legends Never Die”, „Dreadnoughts”, „Polka’s Not Dead”) i jednom EP-u („Uncle Touchy Goes To College”) koja sam dosad preslušao Dreadnoughtsi zvuče daleko raštimanije i raspalije od svojih komercijalnih rođaka Flogging Molly i Dropkick Murphys, ali time daleko šarmantnije i uvjerljivije. Kad provuku prastaru mornarsku „Rolling down to Old Maui” kroz svoja raspala suha grla, zvuče baš kao da su stvarno plovili na tom brodu i stvarno pili rum kao spužve te gužvali slamnate posteljine s domorotkinjama. Ali, Dreadnoughtsi ne ostaju samo na tome. Poigrat će se i sa ska-punkom u „Leonard Cohen”, s humpom u „Goblin Humppa”, ali neće ostat dužni svom praocu street-punku u trčećoj „Cider Road”. Svašta se može čuti kod Dreadnoughtsa. Nešto im je uspjelo, a nešto i nije, ali za neuspjeh ne možemo kriviti sviračko neumijeće već samo radoznalost. Međutim, neki čudni naslovi i eksperimenti kao „Za Smierc Przyjaciela” vrlo jasno govore kako Dreadnoughtsi ne namjeravaju ostati još jedan celtic-punk bend za derneke, i definitivno ne namjeravaju nositi odjela na svojim koncertima kao da idu na posao u ured. Svaka čast Flogging Mollyju i njihovim fanovima, ali iskreno mislim da su dotični sve svoje otpjevali u „Black Friday Rule”, „What’s Left of the Flag” i „7 Deadly Sins”. Ovo sve dalje je samo ponavljanje istog recepta. Još koju godinu i očekujem da FM postane Magazin celtic punka, a Dave Clark – Tonči Huljić s akustičnom gitarom umjesto guitar-syntha. I eto, imamo još jedan najdraži bend za pijani dernek uz koji ćemo urlati tekstove. Čekamo da vidimo šta će novi album donijeti.
Đole Divlyyna