Slušajući ovaj album, imam osjećaj da sam riba u akvarijumu koja gleda neki čudni svijet van svojih staklenih granica. Nešto poput uvodne scene sa Monty Python The Meaning of Life filma. Zahvaljujući vrlo specifičnom muziciranju Les Claypoola i Lenonovoj isto toliko „čudnoj“ gitari, ovaj album ne ostavlja ravnodušnim. Psihodelija? Da. Ali ne ona uobičajena, dosadana, razvodnjena psihodelija. Ovo ima smisla. Ovdje se uveliko svira i uz pomoć ovih pjesama putuje do Indije na „Cricket Chronicles“ ili do Neptuna na „Amethyst Realm“. Prvi singl i uvodna pjesma na albumu „Little Fishes“ ne ostavljaju mjesta za sumnju – „South of Reality“ treba ozbiljno poslušati.
Trebalo mi je vremena da se priviknem. Ne čuje se ovako nešto svakog dana. Psihodelično, uvrnuto, prijatno, originalno, briljantno. Atmosfere su vrlo bliske progresivnijim The Beatles albumima (da, da) sa dodatkom nevjerovatnog Claypool talenta. Lenonov glas toliko podsjeća na tatu da to samo još i više dopunjava The Beatles atmosferu. Uvrnuta kombinacija The Beatles i Primus kao na „Easily Charmed by Fools“.
Vjerujte mi, ne znam što više da vam kažem o ovom albumu, sem da ga slušate. Pripremite se na vrlo čudne audio predjele, na halucinacije i promjene raspoloženja, ali nakon što prođe period adaptacije (ako ga uopšte bude) otkrićete jedan vrlo interesantan album koji obiluje odličnim pjesmama. Nakon prvog albuma „Monolith of Phobos“, ovo je najbolji mogući nastavak.
Nikola Franquelli