The Black Crowes su jedan od onih bendova za koje čovjek mnogo puta čuje, vidi ih tu i tamo i nakon prvih slušanja, treba mu podosta vremena da ih i skapira. Ali kada taj period prođe i u onom kratkom trenutku dođe, što bi narod rekao, iz dupeta u glavu, ostaju cijelog života pod kožom. „Warpaint” sam nabavio juče i to potvrđuje ono maloprije rečeno, ali objektivnosti radi, za danas je sasvim dovoljno.
Jutro je pametnije od noći. „The Black Crowes” su jedan od onih bendova koji uspjevaju svojom muzikom da emuliraju kraj šezdesetih i početak sedamdesetih, godine hipi pokreta, djece cvijeća, Woodstock, peace and love, a da ne zvuče jeftino, prežvakano ili kao jeftini plagijat, vremena kojih se ne sjećam ali sam kao klinac živio u ubjeđenju da su najljepši dani pod ovim plavim nebom, kada su prijateljstvo, ljubav i pjesma vladali, ako ništa, barem u komunama. Naravno, iskrivljena slika stvarnosti, ali se djeci sve oprašta. Sada sam odrastao ali me „Warpaint” podsjeća i drži sjećanje na te dane živim. Bend je tokom cijele karijere bio poređen sa nekoliko velikih southern rock parnjaka, ali „The Black Crowes” jesu southern rock, pokazali, dokazali, preživjeli i nastavili i dalje u istom tonu, i čak što više, postali su jedan od onih bendova prema kojima će se upoređivati drugi, manji, mlađi bendovi.
„Warpaint” nema sirovije rock klasike poput „Kickin’ My Heart” ili „Go faster” i cijeli je u mnogo mirnijem tonu, ali ovo je toliko prepoznatljivi „Black Crowes” štimung i svirka da mu je vrlo teško odoliti.
Nikola Franquelli