Nijesu braća Gallagher jedini, a ni prvi porodični bend čiji zajednički uspjeh koče „imovinski odnosi“. Između ostalih u takve vode su uplivali i braća blizanci iz relativno poznatih The Proclaimersa, ali i znatno važniji bend – The Black Crowes.
Nakon dvije i po decenije rada i osam studijskih albuma Vrane su završile zidom ćutanja. Dana 15. januara 2015. Rich Robinson je najavio konačni raspad benda zbog neslaganja sa svojim bratom Chrisom navodno, zbog priče u vezi sa vlasništvom nad bendom. Chris je jednom prilikom rekao da je jedino vrijeme kada se njih dvojica ne svađaju ono kada zajedno pišu pjesme.
Prije pet godina braća su obznanila svijetu da su prevazišli ovu prepreku i da Black Crowes mogu nesmetano da nastave karijeru. Čak i prije raspada studijski post grupe je trajao nekih šest godina. Prije toga lizale su se trake, ali nije bilo mnogo toga svježeg iz proizvodnog pogona Robinsonovih. Poslednji album su snimili daleke 2009. godine. Bio je to „Before the Frost… Untill the Freezee“.
Petnaest godina nakon ovog albuma i pet od pomirenja Robinsonovih dobijamo izuzetan album „Happiness Bastards“. Nakon par slušanja, jasno je da ovih deset pjesama idu u sam vrh njihove diskografije gdje ih čekaju „Shake Your Money Maker“, „The Southern Harmony and Musical Companion”, „Amorica“ ili „ By Your Side“. Primijetiće detaljisti da su kao najbolji navedena četiri od prvih pet albuma ovog benda iz Atlante u Džordžiji. Eto toliko je svjež njihov povratak na scenu.
Dalo se ponešto ovoga naslutiti i sa najavnim singlom „Waiting and Wanting“, ali se srećom ispostavilo da je „Happiness Bastards“ odlično upakovana pošiljka sa ujednačenim pjesmama od kojih svaka može izaći u prvi plan i osvojiti slušaoca u zavisnosti od njegovih trenutnih afiniteta.
Očigledno je takođe da Robinsoni ne mare za nostalgičnim putovanjima. Takođe nije ovo album „take the money and run” tipa, već iskreno zaranjanje u nove stihove i harmonije. Najzačudnije od svega je koliko svježe zvuče Rickove bluzi gitare i Chrisov harizmatični vokal. Naravno, s obzirom na činjenicu da se radi o rokerima rođenim na koncu zlatnog doba roka šezdesetih godina prošlog vijeka.
Tempo albuma je neočekivano brz, sa vrlo malo sporih numera. Gitare su jasne i glasne, ritam je brz i bombastičan, a takav tempo im izgleda izuzetno odgovara, jer je konačan proizvod veoma pitak album.
Čak i kada uspore to ne traje dugo, nekih četrdesetak sekundi u “Cross Your Fingers” ili tri minuta u “Wilted Rose” duetu sa tridesetogodišnjom kantri zvijezdom Layney Wilson. Jedina punokrvna lagana numera na albumu je “Kindred Friend” koja u svojih četiri i po minuta priziva duhove ranih Skynyrda čiji se uticaji svako malo pojave u opusu Crowesa. Zanimljiv je i tracklist ovog albuma na kome su ove tri numere pozicionirane tačno kao nekada kada se vodilo računa o A i B stranama ploča i kaseta. Dvije popunjavaju A3 i A5 mjesta. Dok prvu stranu ploče zatvara pomenuti duet, za zatvaranje albuma ostavljena je “Kindred Friend”.
Neki zamjeraju nedostatak atmosfere i vibracije koju su imali neki raniji albumi, kao i tog prostora u koji je slušalac mogao da utka svoje želje, melodije, improvizacije i u kome se mogao izgubiti dok ga sledeći rif ne vrati u tokove. Ipak, čini se da je ovaj album stvaran da zagrmi sa velike bine. Uskoro će njihova tur mašinerija stići i u Evropu. Kome se posreći ovog proljeća može ih gledati u Milanu, Parizu ili nekim daljim destinacijama poput Kopenhagena ili Londona. Imaće šta da čuje.
D.L.