Od momenta kada sam prvi put čuo pjesmu „Profane Prophecy“, koja je izašla kao prvi singl i najava za novi The Black Crows album, znao sam da će to biti album koji će preskočiti i pregaziti prethodni. Znao sam, osjećao sam, jednostavno je to isijavalo iz tog prvog singla, spota i onog karakterističnog Richard Robinson riffa. „Profane Prophecy“ najenergičnije moguće otvara album. Tijelo se se samo pokreće, vraća se ona mladalačka energija. A onda, odmah na početku naredne „Cruel Streak“ kreće razoran riff i cijelo tijelo mi se grči u ritmu tih riffova – prsti, ruke, leđa, vrat, noge, ma svaki dio tijela, svaki mišić kreće da se razmrdava i uvija u ritmu ovog uvodnog rifa. Stojim i ne vjerujem. Nakon ovoliko godina da mi se ovako nešto ponovo desi. Pa mlađi sam jedno 30 godina, čovječe! Naredna je već mirnija „Pharmacy Chronicles“, o … ehem … ovaj … pa o prošlosti o pametnim i manje pametnim odlukama, i njena kombinacija akustične i električne gitare uparene sa laganim klavirom daje tijelu malu pauzu i odmor.
A onda kreće uvodni riff za „Do the Parasite“ i krećem se kao neki robot. Um hoće jedno, tijelo hoće da prati muziku. Kao neki defektni robot se uvijam, savijam, lomim po šavovima. Bože, kako Rich (Robinson) stil sviranja pogađa pravo u sami nervni centar. Zvuk gitare je masan a njegov stil direktan i ubitačan. I ovako, manje više vam je sve do kraja albuma – smjenjivanje zaraznih rifova, prijatnijih melodija i Chrisovog tenor vokala.
Može vam ovo sve prethodno izgledati apstrakno, možda pretjerivanje jednog starijeg fana, ali nije tako. Odavno pratim bend, uvjek su mi bili u samaom vrhu interesovanja i bilo mi je neizmjerno žao kada su stali sa radom, a prethodni album, koliko god bio dobar povratak, nije ipak posjedovao tu iskru koju ima ovaj novi album, tu jednu zeru koja preliva preko čaše.
The Black Crowes su se u velikom stilu vratili na RnR scenu nakon duže odsutnosti sa prethodnim albumom, ali je postojala donekle bojazan da sa narednim albumom ipak neće moći da postignu taj uspjeh. Ipak su tu godine. Međutim, ovaj bend nas je još jednom razuvjerio i iznenadio sa masnim, prljavim, garažnim rifovima i onim njihovim svojevrsnim laganim pjesmama koje su negdje na sredini između blues balada i klasičnijih rokenrol himni. Po mom skromnom mišljenju, „A Pound of Feathers“ je album koji zaslužuje svu moguću pažnju i stoji rame uz rame sa njihovim najboljim ostvarenjima sa sredine i kraja devedesetih godina. Dosta priče. Pojačalo odvrćite na 11!
Nikola Franquelli