Beograd noću
Dnevnik odgovara datumima, oslanja sa na ritam godine kao mlado drvo o stup i Terminator na podatke iz imenika, i uz rizik ponavljanja moram reći: i dalje je srpanj, goruća točka, sprženi asfalt, i jebem mu sve po spisku.
Sunce u moje prozore na devetom katu, istok, udara otkad se pojavi tamo gore, otkad odluči da, suludi dijetni kreker, izvuče iz mene svu vodu i preseli je u plahte. Zavjese nemam, jer sam lijen i glup i ravnodušan, a oblaci nisu na mojoj strani. Sam od svega na dohvat ruke bacam najviše sjene, što dokazuje malo i ništa. Možda tek to da sam još uvijek sposoban ustati.
Jedino blesavije od tog jutarnjeg sunčanja što ovih dana može napraviti čovjek jest da se noćima potuca po Beogradu. Još više asfalta, još manje vjetra; sunce koje još brže uzlazi na svoje mjesto. I obično je taj grad za mene jedna velika pjesmarica, ogromna LP ploča koja se okreće s u zemlju uperenim mačem Meštrovićevog ‘Pobjednika’ kao iglom, crni disk koji se iznutra i stalno vrti vrtložeći centrifugalno komadiće mojih i tuđih sjećanja, neke mahom imaginarne, sanjane povijesti u neraspoznatljivu no primamljivu mješavinu, poznato-nepoznati noćni koktel. Sad kad u zoru, dok se onaj kreker još nije niti pomolio i sve je crveno, koračam preko Brankovog mosta, onog koji se već zvao njegovim imenom kad je Ćopić odande skočio na hladne tračnice, dvadeset i dva dana pošto sam rođen, za leđima mi novobeogradske košnice, beton koji se propeo u visinu, preda mnom goruće pročelje Tanjuga, u tu pijanu zoru ne mogu nikako istjerati iz glave ovu stvar Supernauta.
{youtube}NXtKyVWqb1M{/youtube}
Bend je, jedan od onih atipično-tipičnih predstavnika beogradskog underground zvuka devedesetih, 1992. osnovao slikar i vizualni umjetnik Srđan Đile Marković, jedan od nekolicine preživjelih s nenadjebive narko-umjetničke scene osamdesetih godina. Već po toj logici dugo vremena funkcioniraju kao prateća trupa Sonje Savić, turaju po festivalima alternativnog kazališta te snimaju nekoliko eksperimentalnih filmova. S vremenom se postava ustaljuje u albinijevskoj bas, roland, gitara postavi, a minimalistički, masni zvuk koji kombinira Suicide bas linije, partibrejkersoidne rokabili rifove, industrial teksture i jednostavne mašinske ritmove s Điletovim fragmentarnim narko-tekstualnim vedutama, postaje formula koje se sastav drži i danas. Marković možda izgleda kao svježe prepariran leš i jedva drži gitaru, ali Supernautova obrada ‘Paklenih vozača’ ne samo da šije original – deklasira čitav taj hard-rock, guta ga i rastura ko beba zvečku.
Ipak mi jedna druga stvar pravi društvo ovdje na mostu, uvija se opet i opet kao naporna kobra, isijava s prvim pravim zrakama sunca iz armatura i neonskih bilborda. Počinje stihovima koje je već čisto banalno semantički nemoguće ne prizvati dok kreker napada: ja se sećam Beograda noću. Istovremeno, misao se odmotava unatrag; nemoguće se ne zapitati što su te noći sa sobom odnijele, što je ispalo iz tih ogromnih tamnih kabanica. Svu onu crnu ljubav, neverovatnu ljubav posijanu svuda po njezinim manje ili više skrivenim džepovima, ekrane i poruke koje s njih nasilno silaze; slobodu koju noći sa sobom nose. Nije ova pjesma, standardni primjer gore opisanog acid-wave zvuka, bez veze podnaslovljena ‘Neupokojeni’. Posveta je to svim tim gradskim vampirima, onim posvuda rasutim pojavama koje se teško mire s izvjesnošću svjetla, sa strogim ritmom što ga donosi dan, ljetna rutina; onima koji obično ne traju dugo, nestaju, kako su nestali najbolji iz tog grada, tamo negdje početkom devedesetih. A Đile je ostao da brani boje. Ostavlja što više toga otvorenim.
Sad se sunce već do kraja podiglo i barut na koži ponovno peče: evo ga, počinje.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta