Nikada pjesma ,,Strange Days” nije zavrijedila pažnju niti joj se pridavao značaj kao nekim drugim temama iz opusa grupe The Doors. To je stvar koja je nekako stajala sa strane, a možda su od nje ,,bježali” i iskreni ljubitelji The Doors, svi oni koji u nekoj pjesmi traže makar i zrno zadovoljstva, nade, pozitivnog…
Toga nema u ovoj temi koja je kao rijetko koja ogoljela nemoć da se na oba svijeta bude ,,podjednak”, isti, visok, gord i hrabar. I koja je najiskrenije predstavila njenog autora, sklonog lutanjima, bježanjima i odlascima. I nadvisila autora. Pjesma koja se često zaobilazi, jer je u prirodi ljudi da izbjegavaju teme koje zadiru u suštinu. Ima po dio svega što sam rekao i u ,,Summer’s Almost Gone” i ,,Indian Summer”, i tu se čelo u čelo sudaraju prolaznost i nepovrat, ali to je ipak neka druga priča. Apsolutno je nezahvalno pisati o jednoj pjesmi, jer je ona, u većini slučajeva, dio neke šire priče i koncepta, ali ,,Strange Days” je odlutala sa toga (istoimenog) albuma, kao što bi uostalom i sa svakog drugog, boljeg ili lošijeg, svejedno. Taj korak koji se nekontrolisano kotrlja i ,,sluti” od samog početka i Manzarekova klavijatura koja tako maestralno pokušava da poveže neuhvatljivo.
Pjesma s kojom se odlazi bez osvrtanja…
Jole