Svi smo u jednom momentu svog života imali posao za koji smo znali da nas nije dostojan i na koji nijesmo bili naročito ponosni. Ipak, to je sve ostalo negdje iza nas i malo se ko, osim nas samih sjeća svega toga. Sa druge strane kada se bavite javnom djelatnošću, ovakve stvari ostaju uvijek da se vuku za vama. Naročito danas, u eri kopjutera i brzog prenosa informacija, situacija postaje čupava. Svaki polupismeni kompjuteraš sa viškom slobodnog vremena može iskopati nečiju mrlju i staviti javnu ličnost na stub srama
Alice in Chains
Dok je većina bendova koju je prosula eksplozija grandža ranih devedesetih otvoreno pokazivala prezir prema glem metalu, pravcu koji je u osnovi bio preteča grandža, Laine Stailey i društvo su pametno ćutali i nadali se da niko neće primjetiti ili se prisjetiti da su i oni jednom bili gomila ženskastih, maskarom okićenih, natapiranih glem spodoba. Postali su čuveni između ostalog zbog svog odličnog albuma Dirt, koji se smatra jednim od najboljih ostvarenje grandž ere, uprkos stihovima kao što su:
A stinging pistol, in my mouth, on my tongue,
I want you to scrape me from the walls.
koji teško da su bili prikladni atmosferama kućnih zabava i oživljavanja istih. Ploča je ostala kao jedna od najboljih slika heroinske zavisnosti i svega što ide uz nju, a dobrim dijelom je i autobiografska. Alice In Chains zasigurno ne bi uspjeli da su nastavili pravcem kojim su prije toga išli.
Iako su uspjeli da se udalje i ograde od onoga što su radili kako bi stekli popularnost u pre grandž periodu, nije potreban tim CSI istražitelja da povežu tačkice između ovog što mi danas pamtimo kao Alice in Chains i onoga što se nekada zvalo Alice N Chainz, a što je Stainleyev isfeminizirani cock rock performans iz 80tih godina prošlo vijeka. Od mnogih prethodnih inkarnacija Chainsa, ova je nedvojbeno najsramotnija. Njihove gotovo potpuno zaboravljene stvari iz toga perioda su “Fat Girls” i lirski dijabolična stvar za žurke “Lip Lock Rock” koja ide ovako:
Lip lock, Lip lock, Lip lock, Lip lock, Lip lock Rock
Lip lock rock, Lip lock rock
Whoa
Alanis Morissette
Nekoliko godina prije nego što je sebe predstavila svijetu veoma solidnim albumom Jagged Little Pill, mlada Kanađanka je glavna i odgovorna za snimanje dva pop albuma koji prevazilaze granicu najgoreg mogućeg ukusa. Dugo se činilo da je na dijelu kolektivni gubitak pamćenja, jer se niko nije sjećao ovih njenih tinejdžerskih ekskurzija.
Alanis je već sa debi albumom (sada naravno znamo da on to nije) zaradila toliko novca, da je komotno mogla otići u penziju. Nije imala ni potrebe za koncertnim ili studijskim aktivnostima. Što joj je kako je vrijeme kasnije pokazalo, bilo i znatno pametnije, jer se gotovo sa svim kasnijim albumima kvalitetom približavala albumima sa samih početaka.
Vjerovatno nije za očekivati da 16godišnjakinja, tv zvijezda pjeva neke duboke i promišljene rime, ali je svakako za očekivati da roditelj opali par šljaga djetetu poslije takvih tekstova i pošalje je u sobu da uči. Malena Alanis koja je napisala sledeće stihove je svakako zaslužila par ćuški.
My name is Alanis, I’m a white chick singer
The drums are a-smokin’ and so’s the bass
Shake your thing (chika chika chika, cha)
When you sing (chika chika chika, ooh yeah)
Just sixteen (chika chika chika, cha)
No disco queen (chika chika chika, oh yeah)
Ovo je pjesma sa njenog pravog debi albuma Alanis izdatog u Kanadi 1992. godine Ako ovo nije dovoljno zastrašujuće, zamislite da se sve ovo pjeva uz elektronsku pozadinu, od koje bi se postidio i rani Dr Iggy, koja kao da je izvučena iz igrica za Atari ili Amigu. Ako ni to nije dovoljno zamislite Alanis kako dok pjeva pokušava da imitira Sean Connerya. E sad tek počinje. Zamislite je više kako repuje, nego pjeva. Ako ste sve vizuelizovali kako treba, mozak počinje da vam šišti, a krv izlazi iz ušiju. Godinu dana pošto je ovako maltretirala, poslovično mirne Kanađane, Alanis se vratila sa albumom Now Is the Time. Ovdje je pokazala da je ne samo u stanju da napravi ogavnu elektornsku muziku, već i ogavne balade. Jedna od najboljih sa ovoga albuma zove se “Big Bad Love” izgleda ovako:
I’m having dreams in the night of you baby
And Sigmund Freud would have thought I was crazy
I wonder why you’ve become an obsession
All I know is that I need to have your big bad love
Najčudnije u svoj ovoj priči je što je poslije ovakva dva albuma, koji su povučeni u potpunosti sa tržišta, Alanis uradila odlični Jagged Little Pill 1995. godine. Sazrela je za samo tri godine. Ili je neko drugi radio album?!
Tori Amos
Svoje fanove Tori Amos najčešće naziva posvećenima, iako bi možda fanatici, zaluđenici ili monomanični bili prikladniji izrazi. Njena izdavačka kuća može izvući dno ispod dna sa njene korpe za smeće, staviti ga na cover albuma i ovi posvećenici bi to kupili. Zli jezici će reći da njena kompanija to i radi sa svakim albumom. No prevarili bi se. Na žalost, drage nam Tori, njena legija obožavalaca, nije bila baš oduševljena njenim debijem kao glavnog vokala tragičnog sint pop benda sa početka 80tih. Iako se njena muzika ne može smatrati nimalo komercijalnom, štaviše mnogi je smatraju svemirskom i čudačkom i bizarnom, ona je uspjela da nađe dovoljan broj tuđinaca, čudaka i bizarnih ljudi koji su postali njeni posvećenici. Činjenica da dobar dio njene diskografije balansira na samoj ivici između totalne budalaštine i avangardne umjetnosti izgleda samo doprinosi njenoj popularnosti.
Ako je ikada postojala ploča koju je trebalo sakriti iza sedam gora i iza sedam mora u titanijumskom kovčegu koji čuva 7 kerbera, kako bi se buduće generacije sačuvale od njenog štetnog uticaja, to je svakako prvi, jedini i poslednji album njenog prvog benda Y Kant Tori Read koji se upravo tako i zvao. Na ovoj katastrofalnoj ploči radio je i Matt Sorum (bubnjar Guns n Roses). Svi znamo koliko su modno tragične bile osamdesete, ali svakako nijesu bile toliko loše da izgledaju kao Pirati sa Kariba koji su se pomiješali sa tek probuđenom Cindy Laupher. Tori na coveru albuma izgleda kao prostitutka od pet dolara sa sve mačem i crtežima njenog 2godišnjeg djeteta. Srećom publika je imala dovoljno ukusa, pa je nesretni Atlantic Records napustio promovisanje ovog materijala, par minuta pošto je isti izašao na tržište. Nesreća je bila u tome što je Tori sa njima potpisala ugovor za još šest albuma. Atlantic je bio pred nemogućom misijom. Odbaciti ugovor i biti tužen ili pokušati da od nje napravi ozbiljnog umjetnika, koji neće ličiti na srednjevjekovnu prostitutku. Djelimično su u tome uspjeli.
Cracked