Vijest da će Steve Harris objaviti solo album je obišla svijet za tili čas. U trideset i nešto godina karijere sa matičnim bendom, ovo je prvi put da se upušta u solo vode, barem ovako zvanično i na sva vrata, i odmah svi veliki uber znalci i umni poznavaoci kukaju kako to nije to? Zašto? Ovo su Steve Harris, Richard Taylor, Grahame Leslie i David Hawkins, i zvuče ovako, ne kao neki drugi, inače bi bili plagijat. I naravno, da ne zaboravimo, iako je pod imenom Steve Harris-a, nije ovo čisto njegov album. Kreativni proces je započet bez njega i okosnice pjesama su već bile napisane prije nego što je Steve uključen u cijelu priču. Dovoljno laprdanja.
British Lion je vrlo pristojan hard rock album. Potpuno opušten, jednostavan, onako na prvu loptu. Sam Steve ukazuje na činjenicu da je album urađen kao zadovoljstvo, kao projekat prijatelja koji uz pivo nemaju pametnija posla, album koji bi bilo šteta da se nije pojavio, i nikako ne pretenduje da bude neko mjerilo na muzičkom nebu. Album me podosta podsjeća na hard rock bendove i albume sa početka osamdesetih godina, na Tygers of Pan Tang i sl., na onaj međuperiod generacijske smjene između hard rock-a i heavy metal-a, i iskreno, pomalo se čuju i isti nedostatci, isti pomalo prazan zvuk, i iste zastarjele ideje. Ima taj neki šmek i prizvuk i Kevin Shirley produkcija to ne može da prikrije (a možda nisu ni htjeli). Neke pjesme su uspješnije, neke manje, ali sve u vemu je dobro. Ima naravno i boljih bendova i boljih albuma, ali samo ime Steve Harris im već u samom početku obezbjeđuje uspjeh. Hm, možda su trebali da rade pod nekim drugim imenom?
Nikola Franquelli