Rokenrol dolazi u mnogo oblika i boja, i svi su itekako interesantni za istraživanje. Srpski Stereo Tip su još jedan od mnogih sastojaka velikog kaleidoskopa, ali ih ne treba omalovažiti i odbaciti kao „još jedan bend”. Kao prvo, svi članovi su prekaljeni i već dobro poznati lokalni muzičari koji znaju svoj posao i taj „road” se itekako osjeti u svakoj pjesmi. A pjesme, muzika i teme kojima se bave? One su melanž svega i svačega, želje da se ima komercijalnog uspjeha, i tu do izražaja dolaze laganiji, opušteniji tekstovi koji će zahvatiti uho mlađe publike, ali i da se zaprži dobra rock svirka gdje se gitarista i ritam sekcija uveliko ističu. Okosnica svega je rokenrol, ali su uplivi funka, popa, regea, ska, dobrog westerna itekako očigledni i sve je i više nego dobro oblikovano u jednoj koherentnoj cjelini. Stereo Tip je već siguran i samouvjeren bend i autorske pjesme su kvalitetne, zanimljive i žive. Veliko iznenađenje mi je upravo ta raznobojnost i pjesme „Poljubi Me”, „Nesanica”, „Funk i Ja” ili „Rob” su možda najbolji predstavnici energije, snage i jačine kojom ovaj bend barata. Jedino na što bih ukazao je produkcija koja ne radi za bend i jako ublažava kompletan doživljaj njihove muzike. Visoki standardi produkcije su danas neophodni i početničkim bendovima (a iskreno, i nije ih teško postići sa malo kompjuterskog znanja) i muzika ovog benda iziskuje bolju produkciju i svakako kada i ovo budu izglancali, kompletna slika će biti mnogo upečatljivija i uvjeren sam, bliža onome čemu i sami streme.
Nikola Franquelli