Stephen Wilson Jr. 46-godišnja kantri zvijezda „u usponu“ objavio je novo pakovanje muzike. Ovog puta se radi o EP izdanju i tuđim pjesmama. Za razliku od debi albuma iz 2023. Wilson se ovaj put odlučio za drugačiju vrstu posvete. Dok je debi bio krcat referencama i pjesmama koje odaju počast u to vrijeme nedavno preminulom ocu, Wilson Jr se ovog puta zahvaljuje i daje omaž drugačijoj vrsti uzora. Onoj muzičkoj.
Odrastajući u ruralnoj Americi, tinejdžerske godine su padale tačno u vrijeme uspjeha grunge pokreta. Kako je ta muzika oblikovala i naše daleke krajeve, ne čudi što je sijetlski zvuk stigao i do Wilsona koji je u Sejmuru na jugu Indijane trošio rane godine druge dekade svog života. I zato Blankets donose prije svih Nirvanu, pa onda Temple of the Dog, Smashing Pumpkins i manje poznati, novomilenijumski, ali odlični The Postal Service.
Ove četiri pjesme od kojih se neke očigledno snažno obilježile njegov formativni period: “Something In The Way”,“Hunger Strike”, “Tonight, Tonight” i “Clark Gable” čine zanimljivu i hvale vrijednu cjelinu ne obrada, već reinterpretacija.
Wilson Jr. često opisuje svoj zvuk kao “Death Cab for Country”, aludirajući na čuveni indie rock bend dodajući taj nagli polukružni -zaokret ka omiljenom žanru. Ovu definiciju je lako objasniti novim EP izdanjem. Znatno lakše nego debi albumom. Sve ono što je njegov glas radio na prvom izdanju, a što je ponekada znalo i da štrči iz znatno više kantri orijentisanog materijala prvijenca, sada jasno pokazuje svoje porijeklo. Grunge, naravno.
Zanimljiv je i nesvakidašnji naziv za ovakav skup pjesama. Blankets, sa sve coverom sobe u kojoj je najvjerovatnije odrastao, prizivaju u sjećanje sigurnost i toplinu mjesta na kome se mladi Wilson skrivao i sanjao.
“Ovo su pjesme uz koje sam odrastao. Topla ćebad na koju se uvijek mogu osloniti da me vrate nazad. Ćebad učine ljude toplijim nego što jesu. To je cilj. Ove obrade su namjerno bogatije i gušće od originala. Četiri covera koja su poput starog ormara u hodniku, u kojem pronađeš nešto što će ti pomoći da prebrodiš noć. Povuci konopac da se upali svjetlo”, rekao je Wilson o izlasku svog drugog materijala.
Čim je u etar pušten prvi singl, Nirvanina divna dvoakordska “Something In The Way” bilo je jasno kuda ide ovaj materijal. Nije ovo klasična obrada. Jer, koji bi se ludak usudio obraditi jednu od najdirljivijih ispovjesti moderne muzike sazidanu na jednom molu i jednom duru, punu sjete, emocija i onih momenata koji se jasno prepoznaju kao otkinuti iz života mladog Cobaina prije nego je osjetio sav teret muzičkog biznisa. Ipak, ovo, u potpunosti novo tumačenje Nirvaninog za iznijeti najtežeg klasika, je divan omaž nošen akustarom i tonom efekata, pa tek onda Wilsonovim glasom na razmeđi grungea i countrya. Ono što je uslijedilo je jasno pokazalo isti smjer. Može biti da Temple of the Dog, baš zbog uticaja koji je prije svih imao Chris Cornell na Wilsona, zvuči najmanje ubjedljivo. Ili bolje rečeno, najmanje kao obrada ili omaž. Sam Wilson je znao pričati koliko je naučio od Cornella i njegovog kolege iz Soundgardena Kim Tayhilla. Otvoreni štim i kompleksniju harmoniju srešćete povremeno u njegovim autorskim pjesmama.
Zanimljiv je Wilsonov muzički put. Kada se Junior pojavio prije dvije godine, muzički svijet se pitao otkud sada taj muzičar na sredini života sa debi albumom. Sa 45 godina Wilson je objavio nešto što se godinama taložilo u njegovoj bilježnici. I duši. Zato i dupli album. Materijal naslovljen „søn of dad“ su mnogi proglasili za album godine. Bilo je dosta i onih koji su ga smatrali donekle loše napisanim, vrijednim, ali ne tolike hvale… Znao se Wilson na njemu oklizati na ponekom stihu, melodiji, ali je materijal ispao dobar. A njegov prekonočni uspjeh je potvrdio taj status.
Mnogi kritičari će zapaziti buru koju je podigao ovaj album, te istu okarakterisati kao da je stvorena zahvaljujući podršci mainstream industrije, a preko nezavisnih i grassroots kanala. Nešto što se spočitavalo i Oliveru Anthonyu, koga su doduše povezivali i sa desnim strujama.
Do te četrdeset i neke Wilson je dane trošio kao bokser, po uzoru na oca i starijeg brata, a potom i kao diplomirani mikrobiolog, veoma uspješan radnik u američkoj prehrambenoj korporaciji (čitati Mars, M&M). Filmski zaokret dešava se kada njegov šef primjećuje da Wilsonov um uvijek ide negdje dalje, te nakon čitanja pjesama koje je ovaj bilježio, savjetuje da umjesto planiranog unapređenja i napretka na korporativnoj ljestvici, ali samim tim i „zlatnih lisica“ koje ga očekuju prigrli svoj dar i okuša se u muzičkom svijetu. Nije da će ovamo biti lišen korporacijskog mentaliteta.
Imao je već tada Wilson dosta muzičkog iskustva i sa bendom AutoVaughn sa kojim je radio u prvoj deceniji dvijehiljaditih. Taj period1 mu je prije svega donio tehničko znanje i iskustvo nastupa. Studijske milje je gazio pišući i za mnogo manjih kantri izvođača, ali i imena kao što su Tim McGraw i Trace Adkins.
„søn of dad“ je na kraju ispao sasvim dobar prvijenac. Možda je najpravičnije reći da sadrži dobre i loše pjesme, te da je paket neizbalansiran. Moguće da tajna ove strane priče leži upravo u pomenutom taloženju iskustva, pjesama i emocija… Žuljanje stvorenog, a neobjavljenog materijala koje traje godinama moguće da je poguralo Wilsona da snimi ovako masivan materijal od 21 pjesme. Jednom za svagda izbaci iz sebe to što ima, pa krene u nove avanture. Smrt oca, figure okosnice njegovog odrastanja, dodatno je pojačala ovu odluku. U tom ključu možda treba gledati i EP Blankets. Pražnjenje na drugom nivou.
Ono što nedostaje i jednom i drugom izdanju je dodatna nota autentičnosti i razigranosti. Album prvijenac je izgledao kao skup pjesama opterećen mišlju da se moraju svidjeti, probiti, uglaviti na ljestvicama i plejlistama, pa se negdje usput izgubio sam autor. Najbolje od te 21 numere su upravo one najličnije, pjesme o ocu: “Father’s Søn”, “Hang In There”, “Henry“. Iako se na momente i one bore sa muzičko-tekstualnim klišeima. Albumu nedostaje i aranžmanska razigranost, možda neki noseći solo, razgovor instrumenata… Zna Wilson sasvim dovoljno tako aranžiranih traka. Sa Blankets uspijeva da odradi nešto od toga, iako ograničen originalnim formama ove četiri pjesme. Možda sada kada je zadovoljio sve pomenute duhove svoje prošlosti krene u stvaranje nekog autentičnijeg iskustva. Ovo što je do sada uradio je pokazalo da bi to moglo biti značajno.
DL