I, kako vam se svidio film? Neki ga jako kude, drugi ga dižu do nebesa, pa hajde da se i mi malo pozabavimo sa filmom i dodamo još malo benzina na vatru. Prvo da sagledamo činjenice, dobre i loše strane, i na kraju je i moje mišljenje.
Činjenice. Bez daljnjega, film je prepun deja-vu. Tu je nova Death Star samo je modifikovana cijela planeta, ponovo sin postaje zloća i to ponovo sa kantom na glavi po uzoru na đeda (Đeedeeeee, što ti dušmani učinješeeeee? Sve ću i’ polomit, ŽIVOTAMI!), ponovo dolaze sa pustinjske planete i ponovo se spuštaju na zeleni mjesec da deaktiviraju “energy field”, ponovo glavni junak prolazi kroz tunel svojih strahova, tu je nova inkarnacija Imperatora (Snouk) koji drži Kylo Rena (Adam Driver) pod kontrolom (i garantujem vam da će mlada Rey (Daisy Ridley) i Kylo Ren u sledećoj epizodi biti brat i sestra, ili barem neki kumovi). Stvarno previše sličnosti sa originalnom trilogijom.
Priča je ponovno reciklirana i razvučena. Sasvim je očigledno da su pisci scenarija išli na sigurnu priču koja već decenijama privlači publiku, bez obzira koliko će biti providna, na uštrb priče koja bi bila uzbudljiva, nova i originalna. Neizvjesnost moguće propasti nove priče je ipak previše za moćnu Disney mašinu da bi eksperimentisali. Jasno da im je ciljna grupa potrošača bila mlađe dobi. Današnja djeca nisu dovoljno upoznata sa originalnom pričom, niti imaju ikakve emotivne uspomene na te originalne filmove, te im je ovo sasvim prihvatljivo. Išli su na nove generacije koje mahom nisu upoznate sa prvom trilogijom, a znaju vrlo dobro da će svi ostali, iako će omrznuti priču, isto pogledati film, kupovati suvenire i stalno pričati o filmu, što im dođe kao najbolja besplatna reklama. Jednostavno genijalno, ali zlo!
Walt Disney produkcija se uz pomoć nevjerovatne reklamne kampanje poigrala sa osjećanjima svih fanova filma i uspjeli su da im prodaju promaju – kao i mnogo puta do sada, kao što će i mnogo puta u budućnosti. Holivud jednostavne ne može, ne želi i nikada neće izdati isključivo umjetničko djelo visokog profila bez ikakve zarade na umu. Jeste da je proizvodnja filmova njihov posao, i da bi bila proizvodnja održiva treba da se zaradi, ali, nismo mašine da isključivo radimo radi zarade bez imalo osjećanja i zabave. Parola je: Baalkapital über ales i tačka.
Međutim, isto tako je činjenica da je film, ako se strogo posmatra bez pozadine prethodnika, dobro urađen sa mnogo boljom glumačkom ekipom nego u prethodnoj trilogiji (sjetite se izvještačene glume lika mladog Anakina Skywalkera). Isto tako je činjenica da su specijalni efektni manje nametljivi nego u prethodnoj trilogiji koja je bila više animacija i kompjuter nego živi glumci. Ponovo je uveden blagi humor koji uvjek pali i jako opušta atmosferu i tu je lik Finna (John Boyega) zadužen za nezgrapne gegove kao što je lik Hana Soloa bio zadužen u originalnoj trilogiji iz sedamdesetih i osamdesetih. Čovjek je sasvim je pristojno uradio svoj posao, a interakcija između Rey i Finn je odlična, vrlo primjetna i mnogo daje cijeloj priči i homogenom odvijanju radnje. E još da se zaljube i da John Boyega dobije Oskara, i eto ti rješenja za optužbe na račun ovogodišnje dodjele nagrade Oskara da su rasisti jer niti jedan obojeni glumac nije nominovan. Još da i dobiju dvoje djece, mašala, i eto vam novi čukun čukun praunuk Džedaj i čukun čukun praunuk Vader. Pa ni Pajtonovci ne bi bolje uradili (a ja zamišljam najnoviju Crnogorsku Đeknu u svemiru sa Star Wars pozadinom – Đedaj snajka sva upirlitana sa light saber lipstick u okršaju sa evil Dart Vukašinom 😀 ).
Posmatramo li ovu najnoviju inkarnaciju Star Wars franšize imparcijalno, bez pretjeranog osvrtanja na prethodne filmove, i pored svih nedostataka, uopšte nije loš film. Posjeduje mnogo šmeka, u glavnom je vrlo dobra glumačka ekipa i film je zanimljiv od početka do kraja, mada ne posjeduje onaj kultni šmek jer nema niti jedan momenat za pamćenje i ne može se porediti sa pojedinim Sci-Fi ostvarenjima iz prethodne godine. Zabrinjavajuće je jedino to što filmska predstavljanja ubijanja su sve eksplicitnija. U starim filmovima su bila uvjek nekako maskirana, ili iz samoodbrane. Ovdje uloge Finn i Rey nemaju niti malo problema da iz prve ruke i u tzv. Lice u lice borbi pokokaju podosta likova, bez obzira što su loši likovi (tokom prve veće borbene scene, lik Finna probija svjetlosnim mačem jednog Stormtroopera). Pored ovoga, film je zanimljiv i ispunio je svoju osnovnu svrhu. Ima nedostataka, ali ima i sasvim dovoljno dobrih strana. Dovoljno rečeno.
Nego, ovdje želim da sagledam malo širu sliku. Ne, ne možete pobjeći od te kletve 🙂
Moje mišljenje. Gledajući/čitajući recenzije filma, upadaju u oko samo ekstremi, tako da se film diže do nebesa (mahom mediji koji su plaćeni da to i rade), ili ga kude i pokopavaju (mahom osobe koje na film gledaju suviše romantičnim očima). Upravo to suviše romantično sagledavanje činjenica izaziva čuđenje.
Veliki dio ovih koji kude su bili mali kada su gledali prve filmove Star Wars franšize i bili su omađijani pričom borbe dobra protiv zla i svim nevjerovatnim likovima. I sve je to super, dok su djeca, dok um funkcioniše kao što funkcioniše kod djece – jednostavno, naivno i nevino. Ali, kada odrastu situacija se korjenito mijenja i biti rob emocija djetinjstva je smiješno, pogubno ponekad. Pobogu, koliko god prva trilogija bila dobra, to su samo tri filma. Pa i pretjerano hvaljenje originalne trilogije je više dosadilo i pokazatelj je ispraznosti. Mnogi zaboravljaju da i ti filmovi pate od nedostataka. Ne zaboravimo neuvjerljivu glumu Mark Hamilla kao najupečatljiviji primjer. Koliko god sledeća trilogija bila puna grešaka, opet, to su samo filmovi. Harrison Ford, Mark Hamill, Carrie Fisher i svi ostali su ljudi od krvi i mesa po vokaciji glumci. Glumac po definiciji igra uloge ispred kamere ili na bini, predstavlja realne ili zamišljene i fantastične likove i događaje. Oni nisu likovi koje predstavljaju na ekranima. Han Solo, Luk Skywalker, Darth Vader, Princeza Leia … su samo likovi, izmišljene figure iz filmova. Oni nisu pravi likovi. Oni su filmska personifikacija mašte redatelja i scenariste George Lucasa. Ljudi, prije nego sebe predstavite kao smiješnima, obratite pažnju na što pišete ili govorite. Ne živimo u zamišljenim svjetovima, nego u realnom svijetu u kome ne postoje ni Darth Vader, ni Princeza Leja. Ne upoređujte niti izjednačavajte imaginarne likove sa realnim osobama i događajima, inače idite i gledajte Lars Von Trierove filmove.
Jedan dio vas je vjerovatno upoznat da u najrazvijenijim zemljama svijeta ima mnogo fanova Star Wars filmova i da se jednom godišnje okupljaju na konvenciji gdje jedan dio tih osoba oblači kostime likova koje najviše vole. Od djece do odraslih osoba. Svi paradiraju i za taj jedan dan su neki od likova. Nekada mi je to sve bilo interesantno i zanimljivo, ali danas drugačije posmatram. Gledati odrasle osobe koje se kostimiraju kao neki lik i žude da su neko drugi, da drugačije žive, i to se ugledaju na jedan fiktivni filmski lik – to je psihički poremećena i nestabilna osoba, a ne samo fan filma. Kompleks inferiornosti je opasna stvar. I ja znam da pustim suzu na pojedine scene iz svih sedam do sada objavljenih filmova. I ja znam da uzviknem od oduševljenja na pojedinim uzbudljivim scenama. I moj um zna da se poistovjeti sa ulogom nekih od likova iz filma, ali to su trenutne faze. Ne treba biti doktor ili psiholog pa da se dođe do zaključka da pokretne slike zavaraju um i uljuljkaju ga u priču koju pravi. Isto kao zanos koji se osjeća čitajući neku uzbudljivu knjigu. Ali, to su trenutne faze, imaginacija koja traje dok traju pokretne slike. Ne uspjevati da se fikcija odvoji od realnosti je patologija i opasno je po pojedinca isto kao bilo koja fizička bolest. Zato, pamet u glavu, a ne kanta na glavu.
Na kraju, svidio vam se film, ili ne, činjenica je da ste ga pogledali, a i to nešto kaže, a kao izazov, na vama je da u komentarima kažete što to o vama kaže.
Nikola Franquelli