„Return to Zero” sam namjerno stavio na led neko vrijeme. Nijesam mogao da ga slušam, ponajviše zbog glasa novog pjevača. Ne zbog boje, već tehnike koju koristi koja je vrlo slična tehnici koju naše pevaljke već cijelu vječnost koriste (onaj naglašeni vibrato na kraju svakog sloga) i koji mi diže kosu na glavi. Znam, to je već moj problem, ali pošto ne pišete Vi, nego ja, sebi dozvoljavam mali iskorak u subjektivnost. Drugo što sam primjetio je da mi muzički ovaj album bode uši. Nijesam znao što je u pitanju pa da ne bih nešto izvalio, bolje da ćutim dok ne sazri vrijeme da saznam. I vrijeme je došlo. Skoro sam, nakon dosta godina, preslušavao nekoliko starijih Deep Purple albuma, i eto odgovora koji sam tražio. „Return To Zero” neodoljivo podsjeća na MK II fazu Deep Purple-a i onih nekoliko najpoznatijih albuma sa početka sedamdesetih godina. Eto problema o kome moj analitički um može da raspreda. Da li je plagijat, ili nije? Da li je omaž tom vremenu, rad ljubitelja tog pravca? Ja volim da mislim da je ovo drugo u pitanju. Gledajući sveukupnu karijeru svih članova benda,koja se rasprostire od početka devedesetih na ovamo, u mnogim bendovima različitog usmjerenja, od death metala do klasičnog hard rock-a, i nakon svih pročitanih intervjua, bilo bi neozbiljno i početnički zeleno, tvrditi da je plagijat. Ljudi vole i uživaju u ovoj muzici i to žele da pokažu i da stvaraju, a Deep Purple veličini danas ni oni sami sebi više ne mogu da naškode. Suma sumare, možda ne pretjerano inspirativan album, ali svakako interesantan. Također, interesantno je gledati kako će ga prihvatiti starija, a kako mlađa publika.
Nikola Franquelli