Postalo je teško snaći se u mnoštvu izdanja koja bukvalno svakog dana izlaze i preplavljuju tržište. Publika nema vremena kršteno da presluša jedan album, a zapljusne ih barem još tri „top sellers”. Ni bendovima nije nimalo lako doći do publike i samo istrajnost i upornost najtalentovanijih se isplate.
Ni „veliki” bendovi nisu imuni. Kriza se osjeća na sve strane, a izdavačka industrija se protiv krize bori sa jedinim sredstvom za koje su ikada znali – kvantitet. Abnormalan, bolestan i pretjerani kvantitet. Svakog dana, svakog sata bljuju na tržište ogromne količine muzike (kao neka scena iz gore/splatter filmova kada zombiji bljuju krv i gnjoj u litarskim količinama). Bendova kao salate, ali ona hormonska, vještački i nasilno uzgajana salata iz laboratorija. Kratka opaska o trenutnoj situaciju na terenu, nikako kritika benda.
Spiritual Beggars su zahvaljujući prvo imenu Michael Ammot-a , pa onda kvalitetnim albumima, našli svoje mjesto na sceni i dosta dobro ga drže što su dokazali sa prethodnim izdanjem („Return to Zero”), koje i pored osrednjeg kvaliteta, nakon 5 godina neaktivnosti ponovo oživljava planetarno interesovanje za bend. Ovaj najnoviji Spiritual Beggars album, drugi sa novim pjevačem Apollo Papathanasio, je kao bitka. Sa jedne strane su duboke gitare, a sa druge armirani zid Hammond orgulja sa svojim specifičnim zvukom. Ako je prethodni album bio ukorjenjen u rock nasljeđu osamdesetih, ovaj album ide još koju godinu unazad i ne stidi se da nastavlja tamo gdje su stali npr. Led Zeppelin. Moram da pomenem i bubanj lijepog i vrlo prijatnog prirodnog zvuka. Zvuk je idealan, topao, živi zvuk bubnja, onako kako se čuje kada stoji ispred vas, i vezuje cijeli album. Majstorski odrađen studiski posao. Rifovanje je jednostavno, bez nepotrebnih komplikacija, a toliko upečatljivo – vrlo slično onome što su pojedini bendovi radili tokom sedamdesetih godina. Rezultat je vrlo fluidna, slušljiva i energična muzika i bend jednostavno uspjeva da zadrži pažnju slušaoca.
„Earth Blues” jeste vrlo dobar. Ostavlja utisak jednog uspješnog albuma, ali albuma za kratkotrajnu zabavu. Želim reći da su Led Zeppelin ili Deep Purple, da navedem samo dva najeksponiranija imena, sve ovo svirali sa mnogo više osjećanja, pored same činjenice da su to radili mnogo ranije. Uzmite za primjer pjesmu „Dreamer”. Bez ikakve diskusije jedna odlična pjesma. Onda uzmite „No Quarter” (Led Zeppelin), ili „Wishful Sinfull” (The Doors), i uporedite. Mislim da muzika govori za sebe. Zato je „Earth Blues”, iako nesumljivo vrlo kvalitetan album, i pored svih svojih lijepih momenata, ipak jedan od onih vrlo dobrih, ali prolaznih albuma.
Nikola Franquelli