Bend koji se u svitanje devedestih ustoličio sa dva planetarna hita kao otkrovenje godine i koji je u orbitu bluz roka izbacio ime kakvo je jedan od najboljih svirača usne harmonike – Blues Travellerov John Popper, danas bi trebao da stoji rame uz rame sa najvećim muzičkim imenima. Nažalost ili možda bolje reći, na sreću svih onih koji vole muziku a ne muzički biznis, nakon uspjeha hitova „Two Princess” i „Little Miss Can be Wrong” sa debi albuma Spin Doctorsa „Pocket Full of Cryptonite” bend je tek ponekad ostvario široj javnosti vidljiv uspjeh.
Kojoj su se vjeri još na samom početku okrenuli govore i tri znamenite obrade, od kojih se samo jedna („Thats The Way I Like It” KC and the Sunshine Banda) našla na zvaničnom albumu („Youve Got to Believe in Something”). Doduše u vrijeme već laganog zalaska njihove zvijezde. Osim ove numere još su Hendrixova „Spanish Castle Magic” sa odličnog Stone Free Tribute-a i „Have You Ever Seen the Rain” Creedence Clearwater Revivala koja je ukrasila Oskarom nagrađenu „Philadelphiu” Johnathana Demmea, jasnim činile njihove uzore i utirale muzički put za albume koji će uslijediti. Naredni albumi „Turn It Upside Down” i „Youve Got To Believe In Something” su bili uspješni isključivo u poređenju sa drugim naslovima njihovog kataloga poput „Here Comes the Bride” ili „Nice Talking To Me”, a bili su važni isključivo u kolekcijama okorjelih fanova.
Često mijenjanje postave, naročito izostanak trejdmarka u vidu kanadskog gitariste Eric Schenkmana, su albume središnjeg perioda postavljali daleko van centra njihovog najboljeg dijela repertoara koji je varirao oko razigranog koketnog bluz roka koji se svako malo naginjao popu, soulu i fanku. Bend je usled svih nevolja za kratko vrijeme od svega par godina prošao put od krcatih sala i milionskih tiraža, do materijala koji su se prodavali u jedva par desetina hiljada kopija i postave koju je činio samo jedan originalni član – bubnjar Aaron Comes.
Ni kada su se sredinom dvijehiljaditih četiri prijatelja odlučila na novu studijsku avanturu zvanu „Nice Talking To Me” stvari nijesu bile mnogo bolje, no makar je to bio onaj prepoznatljivi šmek Doctorsa.
Poslednji uradak Njujorčana ne samo da je još jednom okupio jedinu postavu benda vrijednu pomena – onu originalnu naravno, već ih je vratio dalje od samih studijskih početaka. Sirovi bluz koji su Doctorsi gajili još u fazi rada pod imenom Trucking Company, a koji se može čuti i na odličnim živim materijalima ranog perioda „Homebelly Grove” i debitantskom EP-u „Up For Grabs… Live” i donekle albumu prvijencu koji je u međuvremenu proslavilo dvadeseti rođendan i dobio svoj remasterizovani novom dobu prilagođen izgled i zvuk.
„If the River Was Whiskey” je rijetko izbalansiran album Spin Doctorsa. Najbliži mu je upravo njihov debi, s tom razlikom što na novom materijalu nema hitova koji će vas kupiti na prvo, ali ni na peto slušanje. Ovog puta slušaćete album, ne pjesme. To je jednostavan bluz materijal koji govori o četiri jednostavna momka koji sviraju ono što najviše vole za okruženje u kojem se, to je očigledno, najbolje osjećaju. Preciznu, ali sasvim dovoljno prljavu svirku i aranžmane, dodatno zanimljivim čini tako upečatljiv nazalni glas Chrisa Barona i gotovo fanki bas pulsiranje Marka Whitea. Pravi jam album u vremenu prepeglanih i više puta nasnimljenih bluzrok prodidžija današnjice. Sve ovo ukršteno sa lirikom u rasponu od opuštene lucidnosti do vickastih naivnih rima čini Spin Doctorse dovoljno drukčijim od ostatka bluz scene da će biti zanimljivi i nekom drugačije profilisanom uhu. Devet novih pjesama upotpunjuje i jedna istrgnuta sa albuma „Youve Got to Believe in Something” na kome je Schankmana već bio zamijenio gitarista Anthony Krizan. Upravo ona, prearanžirana i provučena kroz blendu originalnog gitariste – povratnika u Doctorse kao da je svojevrsni raskid sa dosta šarenom prošlošću. Svoj, tokom dvije decenije njegovani bluzi stav su ovog puta zamijenili punokrvnim bluzom. Ooo kako otrcana, a kako prikladna fraza za odlični i nepretenciozni „mali” album „If The River Was Whiskey”.
dl