„Sada kada su svi u mogućnosti da kreiraju sa ovim oruđima, da li se izdaje više velike muzike? Ne baš.” Trent Reznor je lijepo sumirao cijeli film. No, ajmo od početka.
Sound City je muzički studio u Van Nuys, Los Angeles, Kalifornija. Ustvari, bio je. Tu su snimljeni neki od najpoznatijih rokenrol albuma svih vremena. Sound City posjeduje miksetu, ili kontrolnu ploču, koja je malo čudo analogne tehnike i zahvaljujući kojoj su, danas neki od najpoznatijih producenata, uspjeli da uhvate zvuk instrumenata i vokala, muzičara i bendova, koji su generacije mladih i starih dovodili do transa. No, ovo je u stvari samo prvi dio priče, i uskoro čovjek shvata da je to pozadina nečeg mnogo većeg, mnogo značajnijeg.
Devedesete godine su donijele jednu veliku promjenu u muzičkom svijetu. Digitalizaciju. CD-ovi su postali realnost, ploče i kasete prošlost. Kompjuteri su vrlo brzo zamjenili velika studija, pa i ljude. Softver je nadvladao čovjeka. Izgubila se ona najznačajnija komponenta, kreativnost pojedinca. Izgubila se kolegijalnost. Izgubila se magija među ljudima, i muziku su počeli polako štancovati, kao svaku drugu široko potrošnu robu. Sada je svako mogao da mlati, snima i da to sranje uvaljuje kao „umjetnost”, kao što smo svakog dana svjedoci. Počeli su da niču bojs bendovi i u rokenrolu, metalu, punku, bluesu, rokabiliju … Instant puding muzičari. Mašina se njima hranila, oni mašinom, i magija je počela da se gubi, da joj se brišu tragovi u snijegu. Tama je zaprijetila da se nadvije nad muzikom.
Sva sreća pa i dalje ima entuzijasta poput Dave Grohl-a. Spasio je miksetu iz Sound City studija, pozvao je prijatelje, saradnike i neke od velikih imena koja su prodefilovala kroz Sound City studio, i snimio film o ljudima, o koheziji, o ljubavi i muzici i ogromnom i neizmjernom zadovoljstvu sviranja i stvaranja. Toplina analognog snimanja je samo jedna od komponenti, i samo je odličan razlog da se prijatelji sretnu, sarađuju, stvaraju, snimaju i rade zajedno iz čiste ljubavi prema muzici. Ne zbog para. Ne zbog slave. Iz čiste i iskrene prijatnosti rada sa istomišljenicima.
Često nailazim na albume na kojima je fokus na produkciji, a ne na osjećaju. Svakog dana čujem sve više takvog smeća, a manje jednostavne i iskrene muzike. Dave Grohl je sa ovim filmom uradio jednu veliku stvar i pokazao mlađim generacijama kako treba da se radi. Glas razuma. Mogli bi smo svi da se ugledamo.
Nikola Franquelli