Kako to misliš, „loš album”!? Odakle ti obraz da kažes tako nešto? Vratimo film unazad. Tek što je ugledao svjetlost dana na torrentima, novi Soilwork odmah ima nekoliko recenzija na par jačih sajtova i uglavnom se slažu da je loš album!(?) Polako prijatelju, ne trči pred rudu. Soilwork nisu mlad i neiskusan bend. Imaju godine i kilometražu iza sebe i sasvim je normalno da će vremenom mijenjati nešto u svom pristupu muzici. Prva faza koja se okončala sa „Natural Born Chaos”, pa onda ide druga faza sa „Figure No. 5″ i „Stabbing The Drama” i napokon, ova posljednja treća faza, koja je krenula od „Sworn to a Great Divide” albuma. Ruku na srce, „Sworn to a Great Divide” je bio iznenađenje i dosta ispod Soilwork standarda, ali je donio i novine i ideje koje su na ovom novom albumu mnogo detaljnjije razrađene. „The Panic Broadcast” je jednostavno drugačiji nego njihovi prvi albumi, drugačiji je i od druge faze stvaralaštva, a baš je ono što su vjerovatno htjeli da urade sa “Sworn to a Great Divide” ali očigledne trzavice u bendu su to osujetile. Samo zbog toga što je ovaj novi album drugačiji (mada ta razlika nije ni toliko velika) se ne može reći da je loš album. Lični ukusi, očekivanja i činjenice se ne moraju poklapati uvijek, treba ih razdvajati koliko god je moguće, a recenzent bi trebao ipak malo više da se oslanja na činjenično stanje (a i na kraju krajeva, ko smo mi da tako kritikujemo bend koji ima staža, snage, respekt, koji radi i zarađuje na svojoj muzici). „The Panic Broadcast” je jedan vrlo dobar album. Porediti ga sa prethodnim albumima je van svake pameti, bez obzira što to jeste isti bend. A onda, što je sa činjenicom da su Soilwork tokom svoje karijere uspjeli tri puta da promjene kurs u svojoj muzici i svaki put, sa manjim omaškama, vrlo uspješno kormilarili kroz sve plićine, nevremena, tehničke i lične probleme. Meni to govori da su Soilwork jako dobri Kapetani svoga broda i svaka im čast na tome, a svi koji ih kritikuju jedu … Čitajući tekstove, stvorio mi se utisak kao da je album opis događaja između dva posljednja albuma. Uvodne riječi na prvoj „Late for the Kill, Early for the Slaughter” su vrlo direktna izjava svima koji su ih ikada kritikovali i sama muzika je odraz bijesa i uvrijeđenosti koju je bend sigurno osjetio u tom periodu očigledno dosta jako i ozbiljno, tako da su ispunjene dvije bitne stavke, bijes i stav, koji su na prethodnom albumu bili zapostavljeni. Elem, kao što sam spomenuo, album je vrlo dobar, a na samom kraju, valjda kao bonus i još jedan hrabar iskorak u stranu, ide pjesma „Distance” sa „Stabbing The Drama” albuma, koja je jako prošarana elektronikom i kompjuterskim efektima. Prvo su je normalno nasnimili, a onda nekom computer freak-u dali zadatak da doda malo digitalnog gasa. Mnogo je bilo ovakvih pokušaja u prošlosti, od Sepulture, Megadetha pa do ovih mladih emo punk bendova, i sve je to bilo smeće. Upravo zbog toga je ova pjesma još i veće iznenađenje, jer je ova verzija odlična (sve mi to miriše na WHOURKR nasljeđe, ali daleko od haosa i ludosti tog francuskog dua). Svaki efekt i sva elektronska podešavanja su samo dodala još jednu ekstra dimenziju čitavoj pjesmi, a da se nimalo ne izgubi osjećaj da jeste pjesma. Kao kada obični Mercedes prođe kroz „AMG workshop” i na drugom kraju garaže sjednete za volan i dodate gas … i već ste tamo gdje ste htjeli da idete. Kako će na bini, to je vec druga priča, ali vrijedi da se istraži. Pošto je slegla sva prašina, album se preslušao više puta i podosta se o svemu (uzaludno) diskutovalo, siguran sam da mnogi sada uviđaju da je “The Panic Broadcast” jedan sasvim korektan i dobar album. Ne najbolji, ali sigurno ne za podcjeniti i onoliko kritikovati.
Nikola Franquelli