„Dva momka stoje na bini i to je tako čisto. Nema zajebavanja s tim“ – počinje svoj hvalospjev Geof Barrow iz grupe Portishead u dokumentarcu Bunch of Kunst (igra riječi – bunch of cunts).
Dvojka Sleaford Modsa, Jason Williamson i Andrew Fearn, obični momci iz Notingema misle ono što pjevaju. Za koliko bendova danas to možete reći? U eri jurenja za lajkovima nikom nije milo kada mu se saspe stvarnost u lice, a Sleafordi itekako seciraju Britaniju današnjice i prezentuje sve to bez imalo uvijanja u šarene ambalaže.
A bend je kao izašao iz Ken Loachovih filmova. Radnički mesija, bivši benefit adviser koji deklamuje svoje stihove kao priključen na 220 volti i njegov kompanjon tihi Fearn sa lap topom, matricama i neizbježnom bocom piva u ruci.
A kada se mašina upali, niko nije pošteđen. Svaka devijacija društva bude predočena i razotkrivena. „Bilo je naporno, tri albuma u tri godine, rekli smo svima da odjebu…“, kaže Jason.
Da slika bude potpunija tu je njihov drugar-menadžer, bivši vozač autobusa, kolekcionar ploča i vlasnik male indie etikete. Uspjeh svojih drugara on objašnjava krajnje jednostavno. U moru replikatora, istih bendova i reciklaža oni su jednostavno svjež bend.
„Njihovi nastupi su spoj minimalne ikonografije i razbijačke energije koja dolazi direktno sa ulice. Bez šminke i pompe, ovaj fajterski duo isporučuje istinu u kojoj stvari nisu idilične već je sve neuredno, puno egoizma i nedostatka bilo kakvog životnog ukusa. Naravno, sve je to, prema njihovim rečima, jedna ogoljena slika života na “ostrvu”. – dobro je primjećeno na oradio.rs
A za ove momke to je jednostavan sistem „day in, day out“, ili poso kuća, kuća poso. Sve ono što ste propustili između vam ispričaju Sleaford Mods.
U intervjuu za muzika.hr Jason skromno, ali potpuno svjestan svog mjesta u svijetu muzike današnjice kaže: „Ne vidimo se kao kroničari vremena, dosta toga se događa istovremeno, a kraj glamurozne korporativne pop glazbe, ako nas za 20 ili 30 godina netko spomene kao neku kreativnu silu puno bi nam značilo. Dovoljno smo popularni, ali ovog trena se ne čini tako jer je glazbena industrija jako plitka i brzo zaboravlja.“
Neil Barnes iz Leftfielda kroz šalu to ipak vidi nešto drugačije: „Mi imamo ekrane, a oni imaju gajbe piva. Nema nade za nas“.
Naravno njihovu svježinu i oštrinu nije previdio ni Prodigy, pa su se ova dva momka našla na albumu „The Day Is My Enemy“ iz 2015.
Za nešto više od deset godina postojanja Sleafordi su uspjeli iscijediti 10 albuma i 4 EP-a. Posljednji od njih objavljen je prošle godine. Album je „Eton Alive“. Vjerovatno ste već čuli njegov najavni singl „Kebab Spider“.
Uključite se sjutra u 23h na našim fb kanalima i sajtovima Mulja i Rokumentarnih dana da zajedno pogledamo intervju sa frontmenom ovog genijalnog dueta.