Kako si ušao u svijet muzike, sviranja gitare, i koji bendovi su uticali na tvoj muzički ukus?
Prvi instrument koji sam naučio da sviram bila je violina, moj otac ju je svirao i kada je bio mlad svirao je u manjim orkestrima i na porodičnim skupovima, tako da su se u našoj kući uvijek motale violine. Sa nekih 13 godina shvatio sam da violina nije kul instrument, i roditelji su mi srećom kupili jeftinu špansku akustičnu gitaru, a baš tada sam se zaista zainteresovao za pop muziku i otišao na prvi koncert – T Rex u Wembley Empire Pool u Londonu, i oduvali su me – ništa slično nisam vidio prije toga i od tada sam znao čime ću se baviti. Od tada su me prijatelji upućivali na različite bendove poput Stonesa, The Who, The Kinks i The Small faces. Sa 13 godina mi se dopadala buntovnička priroda ovih bendova.
Reci mi nešto vise o počecima Sham-a. Da li ste uspjeli da predstavite svoju verziju punk rocka?
Krajem 1976 i ja i Džimi smo imali bendove koji su svirali u lokalnim krugovima, i nijedan od nas nije bio zadovoljan – Džimijev bend nije svirao toliko dobro i nijesu imali tekstopisca, a ljudi u mom bendu mi nijesu odgovarali i nismo imali frontmena. Nakon što su oba benda svirala na lokalnoj svirci, Džimi i ja smo odlučili da oformimo novi bend. Džimi je baš promijenio ime svog starog benda iz Jimmy and the Ferrets u Sham 69, pa smo odlučili da zadržimo ime. Albie je svirao bas, mada smo morali ubrzo da ga zamijenimo nakon što je postalo jasno da ne može da nas prati, što je šteta je je bio sjajan tip i potpuno posvećen (zamijenio ga je Dave Treganna, koga sam pronašao kako svira akustaru u kući u kojoj su živjeli članovi Lurkersa, a koja se nalazila preko puta kuće mojih roditelja). Prišao nam je i mladi bubnjar Mark Cain (Dawdy) ispred jednog lokalnog kluba, i nakon kratke audicije kompletirali smo postavu. Punk rock je tek nastao kada smo mi oformili bend i tajming je bio perfektan, nismo morali da mijenjamo ono što smo radili do tada, prirodno smo se uklopili u pokret koji je djelovao kao da je stvoren baš za nas. Prvi koncert koji smo Džimi i ja pogledali zajedno bili su Ramonsi u Roundhouse klubu u Londonu, uz članove Pistolsa, The Clash i The Damned u publici, i ta svirka je bila poput odobrenja za ono što smo svi mi pojedinačno pokušavali da napravimo.
Gledajući unazad, tokom prvih nekoliko godina bilo je dosta nedoumica od strane publike o stavovima benda. Bilo je dosta nereda, veliki broj neonacista kojima nije bilo mjesto na vašim svirkama… Kako vi sada gledate na to?
Nikad nisam mogao da razumijem zašto su ljudi dolazili na svirke Šema i tamo napadali druge ljude iz publike samo zato što su izgledali drugačije od njih ili nosili drugačiju odjeću, kada je čitava poenta benda bila pokušaj da se svi ti ljudi ujedine, ne da se tuku međusobno, jer bi ujedinjeni imali jedinstven, jak glas i možda mogli dovesti do nekih pozitivnih promjena. Izuzev nekoliko izolovanih slučajeva, na svirkama Šema nije bilo nasilja još od ranih dana, a čak i tada ono nije bilo prisutno samo na svirkama Šema, kao što to danas neki pokušavaju da prikažu. Nasilje su uzrokovali matori desničari koji su vodili Nacionalni Front ili BNP, oni su nagovarali klince (od kojih su mnogi bili skinhedi) da idu na utakmice i nasiljem steknu publicitet, a kada je nastao Punk Rock počeli su da ih šalju na punk svirke. Moram istaći da su oni koji su izazivali nasilje predstavljali manjinu publike, kao i da veći dio skinheada koji su dolazili na naše svirke nijesu bili ekstremni desničari ili nacisti.
Prvi put sam se susreo sa vašom muzikom na kompilaciji po imenu If the kids are united, koju je izdao Music for nations. Znate za tu kompilaciju? Na njoj su vaše pjesme If the kids are united i Hersham boys. Hersham boys je imala taj kaubojski zvuk pomiješan sa pankom. Otkud vam ideja za takav spoj?
Bilo je toliko kompilacija da je teško prisjetiti se svih… Čudno je zapravo da smo često najveće hitove pisali naknadno, po završenom snimanju. Završili smo sa snimanjem trećeg albuma u Francuskoj, i producent nam je rekao da nije dovoljno dugačak i da nam treba još jedna pjesma. Džimi je tih dana pjevušio staru navijačku pjesmu našeg lokalnog fudbalskog kluba ‘Walton and Hersham’ u kojoj se pominju riječi Hersham Boys, pa sam otišao u sobu sa akustarom i napravio pjesmu, snimljena je veoma brzo ali se odmah moglo vidjeti da je imala nešto posebno, pa smo čak nazvali album po njoj. Isto se desilo i kada smo snimali album ‘That’s Life’ – pjesmu Hurry up Harry sam napisao veoma brzo na kraju snimanja kako bi dobili na trajanju albuma.
Džimi Pursi je istinski heroj panka, ali zanimljivo je da istovremeno sa vašim bendom postoji još jedan Sham 69. Kako je Šem mogao postojati bez tebe, Džimija i Tregane?
2006 godine, kada Džimi nije želio da nastupa na mnogo koncerata, napravio sam bend koji bi svirao Pursi/Parsons pjesme, i na žalost ti ljudi su zapravo povjerovali da su oni pravi Sham 69. Kada sam raspustio taj bend i ponovo počeo da nastupam sa Džimijem, dogovoreno je da taj bend prestane da svira pod imenom Sham 69, međutim to se nije dogodilo, oni su nastavili da sviraju ubjeđujući ljude da su oni pravi Sham 69 i šireći laži kako bi poremetili nas, tako da su oni zapravo najtužnija, najniža bića koja sam, nažalost, upoznao.
Djeluje da je danas Šem veći nego ikad, konstantno svirate i idete na turneje. Reci mi koja je to razlika u odnosu na rane dane?
U početku smo svo vrijeme svirali i snimali, sve to je ličilo na jednu ludu vožnju u luna parku, dok danas sviramo manje tako da i dalje možemo da izađemo na binu i damo sve od sebe na nastupu, i radujemo se svakom nastupu, ne posmatramo to kao posao. Danas srećom nema više nasilja na svirkama i različiti profili ljudi nam dolaze na svirke, ima starijih koji su uz bend od početka, kao i mnogih klinaca, koji održavaju pokret u životu.
Šta misliš o pank i skinhed pokretu danas? Da li i dalje ima mnogo politike koja dijeli ljude?
U Britaniji je to prilično ok sada, decenijama već nije bilo nasilja na svirkama, panksi i skinsi se prilično slažu i drže se podalje od desničarskih idiota. Kada nam ponude svirku u zemljama gdje nije takav slučaj, mi jednostavno odbijamo da sviramo.
Sham 69 predstavlja pravo kulturno nasleđe Britanije. Smatraš li da ljudi u Britaniji i dalje imaju taj svojstveni pank stav?
Da mislim da ga mnogi imaju i dalje, ali mladi i ne baš. Nekad mi djeluje da ima mnogo apatije i da bi im svima godila jedna dobra doza Punk Rocka – ako bi samo na tren mogli da skrenu pogled sa svojih telefona hahaha. Kad već pominjem mlade, ima veliki broj sjajnih mladih pank bendova što može samo da bude dobra stvar.
Prije par godina svirali ste u Beogradu na Rockaway lake fest-u. Sjećate li se te svirke, i ima li planova da opet dođete u Srbiju?
Da sjećam se dobro, sjajno smo se proveli i ljudi su nas srdačno i sjajno dočekali, publika je bila strava kao i svi koje smo upoznali. Trenutno nemamo ništa zakazano, ali volio bih da ponovo napravimo koncert u Srbiji.
Hvala puno na intervjuu, od svih fanova iz Crne Gore!
Bilo mi je zadovoljstvo, hvala i vama.
Razgovarao: ĐorđepunX
preveo: Pero