Vječiti pankeri obradovali su nas novim albumom „Who killed Joe Public”. Ono što na prvu loptu možemo zaključiti je da sa novim pjevačem Timom V koji radi i snima sa Shamom od 2007. godine, bend gubi onu hrapavost koju je imao sa Jimmy Purseyem, pa zvuče kao nova Oi! struja, ali opet ne gube stari britanski pank saund koji je karatkerističan za Sham i mnoge bendove tog ranga. Sham, da li zbog staža i iskustva, zvuče nikad bolje što je očito po rješenjima koja imaju u pjesmama, veoma izraženom distorzijom (poput nekih rock bendova), pa se mnoge pjesme igraju na samoj granici roka i dvoakordskog starog panka. Naravno tu je i nezaobilazni sing-a-long. Dvije specifičnosti koje se osjete na prvo slušanje su pjesme “Hall of Fame” koja neodoljivo podsjeća na “Park life” od legendarnog Blura, kao i na neke ludorije opet legendarnog Ian Durya, a druga je po svemu čudna dub pjesma “The Last Gang In Town” kojoj je možda bilo mjesto u bonus tracks, jer definitivno odskače od koncepta albuma. Izgleda da su je uvrstili zbog korijena iz kojih je bend nastao i korelacije sa skin pokretom koji čini većinu njihovih obožavaoca širom svijeta. Za ovaj album Shama može se reći da zvuči bolje neko pola aktuelnih pank bendova. Njegova tematika je standardna, karakteristična za njih. Pjesme koje se lako lijepe za uvo su “Skin and Bone”, “Army of Tommorow”, “The Public Enemy”, “Shout” i favorit “Then There Were None”. Ko voli energiju i ko je odrastao uz Sham biće zadovoljan. Punk to the bone!
ĐorđepunX