Šetajući, nabasao sam na jednu knjižaru i ušao da pogledam što nude. Većinom beletristika, nešto bolje, nešto lošije, mnogo šunda i boje, malo mase. Među svom tom gungulom, pronađoh ciglu, plavih korica i Neilovim pogledom “that peals paint”. Neću zaboraviti uzbuđenje kada sam je vidio. Uzbuđenje kao kada sam bio klinac i otkrivao rokenrol. Vjerovatno su me ostali kupci, svojstveno usresređeni na iščitavanje rezimea svake beskorisne knjige, iznenađeno i sa zgražavanjem gledali kako balim i uzvikujem “jes, jes, jes!!!”dok sam pohlepno grabio knjigu sa uredno očišćene i sterilisane police prepune smeća pop literature. Spasih te od pop aždahe.
“Shakey” jeste i nije Neil Young i svakako je preporučljiva fanaticima ili onima koji pate od nesanice ili nemaju pametnija posla. Ako ne spadate u jednu od ovih kategorija, možda ćete razmotriti mogućnost da ne bacate pare na knjigu koju nećete završiti, ali pošto je dijelom upravo napisana da se izmuzu pare, onda čitajte dalje i trošite.
Shakey je nadimak koji su Neil Youngu nadjenuli u mladosti kada još nije uspjevao da kontroliše mehanizme epileptičkih napada. Bježao je sa bine dršćući i sav u paničnom strahu da ga neko ne primjeti. “Svi su mislili da je neki čudni scenski nastup” dok bi konvulzirao negdje u hodnicima. Ne, nije bio na drogama – to je došlo par godina kasnije – već je doista konvulzirao ne mogući da kontroliše strah, nesigurnost i nervozu koju bi imao izlazeći na scenu. Čudno? A što ima čudno u tome da je i Neil Young čovjek od krvi, mesa i duha kao i svi mi.
Knjiga je onakva kakva je i Neil Youngova karijera, sirova, bez dlake na jeziku i mnogo opširna, na momente čak i previše opširna da bi se možda zadovoljili kriterijumi tržišta i želje onih čitalaca koji pate ako ne znaju ama baš svaki detalj iz života Neil Younga. I stvarno, sve je tu. U stvari, ispravka, sve je tu što je Neil Young htio da se zna. Materijala ima bogme podosta, možda i previše, i tu su sve najvažnije činjenice karijere, generalni motivi i razlozi, ali i pojedini najintimniji detalji prošli, dok su neki drugi očigledno, zbog ovog ili onog razloga, izostavljeni. Od dosadne priče o roditeljima i porodici i uslovima u kanadskom (Neil je amerikanizovani kanađanin) i američkom društvu nakon drugog svjetskog rata (iako ultra dosadan i jako dug dio knjige, ubrzo se uviđa da je to sve uvertira i uvod da se shvati ona radna filozofija, snaga, strahovi, prkos i inat koji su gurali i guraju Neil Younga sve ove decenije) pa sve do negdje 2000. godine i početka rada na Silver and Gold albumu kada je knjiga završena.
Biografija je autorizovana, što znači da ima pregršt intervjua ne samo sa članovima familije, bendom Crazy Horse, prijateljima, usputnim saradnicima, producentima, bivšim i sadašnjim ljubavima, već i sa samim Neilom koji bez dlake na jeziku komentariše sve što ga biograf pita. Opet napominjem, kao biografija koja je prošla vjerovatno kroz sito i rešeto i očigledno u jednom dijelu rađena da zadovolji i zahtjeve tržišta, sve treba uzeti sa rezervom, ali, i pored toga, onaj glavni dio, od 1968. do 2000. godine, obiluje detaljima koji će zabaviti svakoga ko je zainteresovan događajima u karijeri Neil Younga kao i na svjetskoj rokenrol sceni uopšte. Tu vam je sve, od prve svirke i turneje u mrtvačkim kolima, astronomskog uspjeha i strmoglavog pada “Buffalo Springfield” te “Crosby, Stils, Nash and Young”, strahovi i nesigurnosti sa prvog solo albuma, detalji o nikada objavljenim pjesmama, o malo poznatim detaljima postojećih pjesama, događajima, prekretnicama u životu, drogama, alkoholu, 1968-oj, sedamdesetima, osamdesetima, devedesetima i novom vijeku, o motivima, snimanjima, sukobima, o Crazy Horse i svima koji su, ne samo prošli kroz bend, nego bilo kako bili povezani sa bendom i Neil Youngom, o The Ducks, The Shoking Pinks, detalji o “Sweet Home Alabama” (obratite pažnju koju majicu pokojni Van Zant nosi na “Street Survivors” omotu), preko “Trans” elektronske faze, punka, svih problema osamdesetih godina, sudskih procesa sa Geffen, tvrdoglavo odbijanje da svira i snima što drugi hoće i ocekuju (što je rezultiralo albumima poput “Everybody’s Rockin” ili “Landing on Water”), promjena pozadinskih bendova, problemima sa Crazy Horse, pa sve do Pearl Jam i objašnjenja za “It’s better to burn out than to fade away”, citata koji je Cobain igrom slučaja ili namjerno, napisao u svom oproštajnom pismu. Mnogo je detalja, skoro nevjerovatno koliko je toga napisano i koliko toga je čovjek prošao, prava biografija sa neizmjernim brojem navoda, intervjua, citata poznatih i manje poznatih.
Ima jedna strana knjige koja me je malo bacila u sumnju o validnosti cijele priče. Svakako ja nijesam autoritet da bilo koga kritikujem, ali moram reći da je autor biografije, samoproklamovani Neil Young (fan)atik, ipak malo pretjerao u svom zanosu opisivanja karijere i samog Neil Younga. Ne znam Neil Younga. O njegovoj karijeri znam samo kroz muziku koju je komponovao (i na momente su mehanizmi njegovog stvaranja doista nevjerovatni i očaravajući), ali o životu znam pojedine stvari i kada se sagleda cjelokupna slika, stvara se utisak da ga autor tretira kao polu boga te je sve loše periode tokom života i karijere opisao kao nevjerovatnu borbu za opstanak, kao da je Neil jedini koji se bori za život. Kada sam prošao negdje pola knjige, shvatio sam da je biograf svugdje opisivao Neil Younga u superlativu. Svugdje je Neil Young bio najbolji, najveći, prvi, lider, magičan, zanosan, pa i u periodu kada je bio stalno danonoćno stondiran i pijan, opisivan je kao najharizmatičniji muzičar na svijetu koji ne griješi, a i ako pogriješi, greška se nekim čudom pretvori u uspjeh (“Tonight’s the Night” je najtipičniji primjer), i iako ima istine u svemu tome, vrlo je očigledno pretjerivanje. Na to dodajte da sve ono što bi mediji ili maliciozni ljudi mogli da iskoriste i nekako naude ugledu i imidžu čovjeka, je ublaženo komentarima da je bio žrtva prilika ili loših ljudi. To mi je bilo malo sumnjivo. Kako sam napredovao dalje i čitao Neilove komentare, primjetio sam da se čovjek prilagodio vremenima i jedan dio njegove stvarnosti je postao čisto biznis. Ova knjiga, svakako nije u potpunosti isključivo biznis, ali jednim dobrim dijelom jeste. Biznis je kurva. Tu nema sumnje i izlišno je biti kulturan, i u slučaju Neil Youngove karijere, za biznis je zadužen Elliot Roberts, a on je kurva i namazan sa trista boja koje su itekako potrebne u šou biznisu, i ova knjiga upravo to i reflektuje. Nigdje (čini mi se) nema laži, ali je sve donekle prepumpano da bi se tržište zadovoljilo i fama držala uvijek u zraku. To je ta nezahvalna strana biznisa koju je Neil Young prihvatio i sa jedne strane dobio a sa druge, izgubio. Koliko, on sam najbolje zna.
Neil Young je jedan od onih koji u smeću pronalazi prljave i ukaljane dragulje, čisti ih, polira i oblikuje u pjesme koje dodiruju dušu. Ali nije jedan od onih koji rade da bi zadovoljili druge ili tržište. Daleko od toga, Neil je uvjek bio PROTIV. Zato je i imao problema sa izdavačima, zato su ga tužili, zato je tvrdoglavo pravio netipične albume, ali albume po njegovoj volji. Sudeći po onome što je napisano, a ne vidim zašto bih baš pretjerano sumnjao, jedan je od rijetkih živih buntovnika iz stare ekipe, ali ne bez razloga, a usput je imao veliku sreću da mnogo ljudi, posvuda po planeti, zavole njegovu muziku i donesu mu materijalno bogatstvo. Srecu? Ne, ne u obliku koji mnogi zamišljaju, ali pročitajte knjigu pa ćete razumjeti.
Nevezano za knjigu, ali Neil se rodio i započeo svoje putešestvije tokom pedesetih godina (brojevima, 50-ih!). Kao već oformljeni umjetnik preživio je kraj šezdesetih i krah hipi pokreta, sedamdesete i tranziciju na i sa punka, mutantsko transformers osamdesete i grunge devedesete, i evo ga i u novom milenijumu i dalje svira i snima. Ima nečega u tome, jel’ ?!
“People can struggle anywhere, but I have seen a real struggle, and I’m not impressed with superficial struggling, someone who’s trying to make something more than it is.” NY
Nikola Franquelli