Niz užasnih novih izdanja ukazuje na to da je žanr u krizi.
“Jedan od problema naučne fantastike,” rekao je Ridli Skot 2012, pred objavljivanje filma Prometheus, “je to što je sve već viđeno. Svaka vrsta svemirskog odijela, svaki tip letjelice je već blago poznat. Hodnici su slični, planete takođe. U takvim okolnostima, pokušavate da se više oslonite na priču i likove.”
Kvalitetna djela ovog žanra su uvijek slijedila ovu formulu. Zašto se onda u novijim ostvarenjima manje pažnje posvećuje priči, a sve više svemirskim brodovima?
Da li je naučna fantastika kao žanr u problemu?
Ove godine Netflix filmovi Mute i The Titan su katastrofalno prošli kod recenzenata – prvi je opisan kao “katastrofalna improvizacija na temu Blade Runner-a”, dok se u drugoj recenziji ovog filma recenzent jednostavno zapitao “šta sam ja ovo upravo odgledao?”. Sve to uprkos postavci u koju spada i skorašnji dobitnik Emmy nagrade Alexander Skarsgård, i režiji Duncan Jones-a koji je režirao izvanredni science fiction film Moon iz 2009. godine.
U drugom filmu, Sam Worthington glumi bivšeg pilota koji je podvrgnut genetskom eksperimentu kako bi se prilagodio životu na jednom od mjeseca Saturna, zato što je život na Zemlji postao nemoguć. Osnova filma pada u vodu na prvom testu (zašto mutirati ljude da žive na novoj planeti kada bi ih mogli prilagoditi da žive u novim klimatskim uslovima koji vladaju na Zemlji?), a scenario je u potpunosti naporan.
Netflix je takođe napravio rimejk serije iz 60-ih Lost In Space, koja je naišla na slab prijem kod publike, a film Annihilation Alex Garlanda, zasnovan na best seleru Jeff VanderMeer, je izazvao kontroverze na rasnoj osnovi i povučen je iz bioskopa u Velikoj Britaniji. U svakom slučaju, film je naišao na osrednje kritike, a razočarenje je još veće kada se uzme u obzir da je Garland režirao izvanredni Ex Machina iz 2014. Christopher Orr je u recenziji za magazin The Atlantic ovaj film nazvao “predivnom gomilom nonsensa”, navodeći da “film ima šmek inteligentne, visokobudžetne naučne fantastike, ali bez neophodne strukture i sadržaja.”
Sa druge strane, ne treba se vraćati predaleko u prošlost da bi se u filmovima kao što su Arrival (2016), Inception (2010) ili Interstellar (2014) naišlo na kompjuterski generisane galaksije i vanzemaljce koji nijesu samo dimna zavjesa iza koje se kriju loše osmišljeni likovi ili scenario. Uloga koju je Amy Adams odigrala u filmu Arrival je naročito upečatljiva, kao i osnovna ‘šta bi bilo kad bi bilo’ ideja filma u slučaju spuštanja vanzemaljskih oblika života na našu planetu i globalnog konflikta koji bi zatim uslijedio.
Naučna fantastika trijumfuje kada uzima za shodno da nas podsjeti šta sve mozžemo izgubiti ili ostaviti za sobom na zemlji. Kritičar New York Times-a A.O. Scott napominje da je Interstellar film o “žudnji za domom”, dodajući da on “daje odgovor na stalnu zemaljsku potrebu, želju ne samo za avanturom i novinama već i utjehom, na kraju.”
Na ovogodišnjoj dodjeli Oskara, satirični horor Get Out dobio je nagradu za najboji scenario, dok je bajkoviti fantazi film The Shape of Water dobio pet nagrada, uključujući i onu za najbolju režiju i najbolji film. Oba filma predstavljaju pobjedu za inteligentne žanrovske filmove, što dokazuje da takvi filmovi mogu ostvariti uspjeh. Izgleda da će horor A Quiet Place, koji niže izvanredne kritike i koji je jedini film do sada u 2018. godini kome je pošlo za rukom da napravi zaradu veću od 50 miliona dolara tokom prvog vikenda prikazivanja, postati još jedan od tih primjera.
Kao što je zvijezda filma Arrival, Jeremy Renner, izjavila za Esquire po pitanju žanrovskih filmova za “odrasle”, “Imam osjećaj kao da Holivud daje publici mnogo razvodnjenog materijala. Međutim ima i mnogo pametnih ljudi koji žele da uživaju u zabavi.”
Kada je u pitanju naučna fantastika, međutim, najnoviji talas kao da je zaboravio da nije bitno da li vjerujete da su svemirski brodovi stvarni ukoliko ne mislite da su stvarni i likovi na njima.
Sve to, naravno, može biti samo anomalija – žanr koji je u lošoj formi, kao što je to bio slučaj sa hororom početkom 2000-ih, prije nego što je ušao u dobar ritam, ili jednostavno slučaj prezasićenja kakvom smo svjedočili nedavno sa distopijskom dramom.
Ili možda postoji značajniji razlog zašto naučna fantastika više nije toliko dobra. Bilo bi bezobzirno ne pomenuti i Blade Runner 2049 u ovom tekstu. Najavljivan mjesecima do besvijesti, film se pokazao kao promašaj na blagajnama, ne uspjevši da zaradi sumu od 400 miliona dolara koja je bila neophodna da se pokriju troškovi snimanja. Sve to uprkos činjenici da je u pitanju kako vizuelni blok baster i primjer inteligentnog pripovijedanja (uz mnogo inkorporirane nostalgije). Kao što je filmski kritičar Guardian-a Ben Child rekao:
“Villeneuve-ov film je rijedak primjer blok bastera sa mozgom, veoma zabavnog putovanja kroz distopijsku budućnost koje se istovremeno dobro snalazi u ulozi egzistencijalističkog filma koji navodi na razmišljanje. To je bila žarko goruća zvijezda vodilja za čitav jedan novi univerzum inteligentne naučne fantastike na velikom ekranu koji sada nikada nećemo imati prilike da vidimo.”
Kako je moguće da je ovaj film propao? Da li je to zato što je današnjica previše zahtjevna i nepredvidiva da bi ostavila prostora u našoj mašti za vizije budućnosti? Ili se naš odnos prema tehnologiji tako fundamentalno promijenio?
Originalni Blade Runner Ridlija Skota je izašao 1982, pet godina po pronalasku mobilnog telefona i sedam godina prije interneta. Tehnologija i budućnost koju bi nam ona mogla donijeti je tada i dalje bila mistična tema. Danas svjedočimo rapidnom razvoju naših spravica na dnevnom nivou, doživljavamo tehnologiju kao samo još jedan sastavni dio popularne kulture.
Pored toga, uz optužbe protiv tehnoloških preduzeća za miješanje u izborne procese i prikupljanje naših podataka, sve više dokaza o štetnim efektima mobilnih telefona na naše mozgove i strane hakere koji upadaju u naše zdravstvene sisteme, ima i previše toga što pokušavamo da razumijemo kada su u pitanju moralne i društvene posledice tehnologije već sada, i bez ukazivanja na probleme kojima ćemo morati da se bavimo u budućnosti.
Bez obzira koliko je istine u svemu tome, jasno je da naučnoj fantastici više nije dovoljno da nas zapanji kompjuterski generisanim svemirskim letelicama koje klize kroz svemir, ili da nam predstavi ionako očiglednu istinu da se tehnologija i nauka mogu koristiti u zle svrhe od strane neodgovornih institucija.
Ima jedan izuzetak kada je u pitanju tvrdnja da je naučna fantastika otišla do đavola, a to je Black Mirror Charlie Brooker-a – kritički i komercijalni pogodak za Channel 4, a zatim i za Netflix, od 2011. Serija se bavi time gdje nas tehnologija i nauka mogu odvesti, međutim specijalni efekti i osjećaj napetosti su podređeni sjajnim likovima i dobrom scenariju. Svaka epizoda, bez obzira na to koliko bizarna bila, nas dotiče jer je fokus na čovjeka u centru svega toga. Kada naučna fantastika kao cjelina nauči ovu lekciju, dobra vremena će se sigurno vratiti.
Preveo i priredio
Pero