Medvjed on Acid
Ovo je jedno klasično ‘što je bilo prije, kokoš ili jaje’, ova dva Marka, od kojih je jedan bio moj đak, i teško je reći, osim po vremenskoj osi, onoj bezveznoj striptiz-šipci koja, klizava od loja, krvi i sperme kojim je non-stop zalijevaju hohštapleri svih fela, kojim se redoslijedom ova narcistička refleksija odvila; koliko je kojeg Marka u svemu; iz pjesme, u pjesmu, prije i poslije pjesme. Jedno je sigurno: od Sedativ ex apoteka sam učio, bio sam i ostao njihov đak, rastao (dosta visoko) uz stalagmite i stalaktite i draperije i jata šišmiša te dobre buke koja se, bez nekog reda, prosipa u jednu nikad sasvim običnu noć.
Nije tu taj đak, škola, učenje i sve to bez veze – SeXa je stvarno jedna od stvari koju sam, doslovno, naučio u školi. Prvi njihov snimak, tko zna koliko puta do tad ispresnimavanu TDK kazetu s pisaćom mašinom otkucanim tracklistom, donio mi je nekog kasnojesenskog jutra 1998. godine oko 7.45 u parku Emanuela Vidovića u Splitu Igor Mihovilović (koji će, kao jedan od najvećih SeXa entuzijasta općenito, biti zaslužan i za recentno remasterirano vinil izdanje) – bio je to upravo Koparski dernek; barem ono od njega što se, kroza sve devijacije tog prvog mastera i konkretne kopije, uspijevalo probiti do mojih ušiju. Te smo se moje prve gimnazijske godine redovito sastajali u tom parku prije jutarnje nastave da Igor eksperimentira s pušenjem čajeva, a ja jedem sendvič s pancetom sasvim nezainteresiran za dim domaćeg šipka i kamilice, ali totalno zakačen za našu muzičku razmjenu. Igor je u to doba za mene bio neka vrsta interneta; analognog BitTorrenta s onim nezamjenjivim kazetnim šumom. Otkako sam tog jutra, na satu talijanskog, strpao taj tejp u vokmen godinama ga gotovo uopće nisam vadio: SeXa je (a ne, kao u Malom mistu, bijes i prkos) jedan od glavnih razloga što ja jezik okupatora ne znam.
Ta je tehnički traljava, ručno umnožena koncertna snimka godinama svejedno bila reprezentativni zvučni zapis benda, ili, s obzirom na to da je SeXa brzo evoluirala i mijenjala stilove i dominante, barem jedne njegove faze. Svih devet stvari, od ‘Afrike’ koja otvara (trebalo bi već jednom neki duži i ozbiljniji tekst posvetiti fascinaciji ovim crni kontinent jako me privlači geografskim širinama rasutoj uzduž i poprijeko domaće novovalne diskografije) do zaključnog ‘Marka’, ukratko – briljantno aranžiranom i odsviranom kombinacijom klasičnih new wave ritmičkih caka, širokopoteznih psihodeličnih pasaža i s dobrom dozom eksperimenta na različitim poljima – jebu sve po spisku lijepoj većini onodobne produkcije koje je, mahom tzv. ‘komercijalnim potencijalom’, zaradila pravo na pravu ploču. Jedino SeXino dugosvirajuće studijsko izdanje, No Sleep ‘Till Pussy/ Fuck Piction LP iz 1990., donosi već jedan sasvim drugačiji, teži i masniji, pod Albinijevom kabanicom oblikovan nojzerski zvuk: Kopar ostaje kao sjajna sinteza svih dotadašnjih žanrovskih vrludanja sastava.
Nazad onoj narcističkoj identifikaciji: ‘Marko’ je naj up-tempo, najlepršavija stvar na ploči, najizravniji baštinik novovalnih zasada, prije svega što se tiče rada ritam-sekcije Prišuta/Danilović. Slici pridonose opasno Andy Gillovska Bicova gitara te vjerojatno najkonvencionalnija vokalna izvedba te faze, dok su synth i loopovi, očekivano, potisnuti u drugi plan, na razinu teksture. Tekst, duži no što je to za pjesmopisanje Nika i ekipe uobičajeno, sažima sve karakteristike SeXine ‘pitomije’, protofuck poetike: kolažno/montažnu tehniku, nonsens/apsurdistićki obzor te jukstaponiranje ‘sive svakodnevice’ s egzotičnim, rasparenim vedutama i registrima. No, sve je to manje bitno. Važno je da su ovi rasplesani lički medvjedi na najboljem Acidu još uvijek tu, izviru iz zidova dolaze sa svih strana; još uvijek elegantno izbjegavaju sve klopke koje su im godine postavile. Klopke koje su, jasno je, negdje duboko u glavama, i upravo ondje ih valja napasti: čekićima, kamenjem, hrđom.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta