Sepultura, live @ Sarajevo, 10.06.2014

10305033 658172950918889 26

Lijep, sunčan dan, Piva puca od proljećnjih pejzaža, a 4 drugara krenuše na put. Pređosmo granicu, Bosna kao Bosna, skromna i obećavajuća. Poslije par piš-pauza i par cigara, malo vode i čipsa, stigosmo u hostel (doduše jedva).

Sarajevo lijep grad, čovjek ne može sa sigurnošću da kaže da li je metal ili ne, ali ogroman. Iz velike znatiželje, bez tuširanja zaputismo se ka klubu ‘Sloga’ da podignemo karte, kad – autobus njemačkih tablica tek stigao. Istovara se oprema, Paolo Jr. stoji, ali ga niko ne prepoznaje jer je doobro ostario, kad eto ga možda i glavni baja – Derik Grin! ‘Ćao, Derik’ – na nekom nikšićkom engleskom, ‘možemo li da se slikamo?’, pristade čovjek i dan je već od Pive dobio sjajan nastavak. Kako to već ide – malo piva, malo dima, malo nargilice, malo ćevapa, pa oko 10 na koncert. Nažalost, pivo nam je uvijek milije od bendova koji sviraju kao support na ovako velikim koncertima, ali bilo je dovoljno i pola minuta odjavne pjesme bosanskog benda ‘Flatline’ da shvati čovjek da gaze. Nakon toga, još alkohola, priprema stejdža i – spektakl počinje! – samouvjerenost koju Sepulutra posjeduje na bini ne liči na onu skromnost ispred autobusa, ali šta drugo da čovjek očekuje od benda koji je postavio postulate moderne metal muzike… Novi album frešak, pa logično – prva stvar ‘Vatikan’. Iskreno, nije se puno novitet Brazilaca slušao u CG, pa smo čekali nešto poznatije. Slabiji zvuk na prvoj pjesmi već je bio duplo bolji na sjajnoj ‘Kairos’ sa prošlog, istoimenog albuma, dok je na trećoj već sve otišlo dođavola… U pozitivnom smislu, naravno. Preveliki Andreas Kiser, tata ovog benda otkad nema Maksa, sije strah među Sarajlijama, vokal NIKAD BOLJI, Derik Grina, zvuk bass gitare Paola žuniora je kao raštimovani klavir, sa semplovima nekim, što doprinosi strašnoj masti zvuku Sepulture, a za bubnjevima najmlađi član, Kazagrande, bukvalno MELJE!!! Ali, melje… I tako, uz konstantnu šutku, headbang, Sepultura prolazi kroz uigran repertoar – malo starih stvari, malo novih… Znoj, prosuta tečnost, a pomalo i glave po pločicama kluba ‘Sloga’ govore da je ovaj bend i dalje među najvećima. Mnogi kake kako to nije to odavno, bez kultnih Kavalera, ali vjerujte ljudi – kada sa svirke izađete prepadnuti, zblanuti, to znači samo jedno – bend koji je nastupao je mnogo opasan. Refuse-Resist, Arise, Rattamahata, Biotech… vodili su do logične, ali i pomalo (ne)očekivane završnice. Kako to već biva kad se brazilska mašina upali – we want more, Se-pu-ltura, to je ono čime je publika pozvala goste iz Belo Horizonte-a da se vrate na binu… Prve dvije pjesme bisa su izmaglile iz sjećanja, ali Roots bloody roots, svakako da nije… Brutalna tuča u pitu, dizanje onih koji padaju, bacanje trzalica i jedna ujednačena, uigrana energija stavili su tačku na ponovni dolazak Sepulture u susjednu nam BiH. Zaključak: ova četvorka zvuči veoma zajebano i sa dobro smišljenim repertoarom, koji ne dozvoljava mir u prvim redovima. Da, Maks nije tu, niti Igor, ali jesu Derik i Eloj i što je sasvim dovoljno. Čak, kažu da Sepultura ne liči na sebe sa dvojicom posljednje pomenutih i jeste tako. Ne smijem reći da zvuči bolje, ali zvuči premasno i toliko dobro da čovjek poželi da skine glavu sa ramena, baci je po masi i da mu se vrati… To je osjećaj koji brazilska Sepultura ostavlja danas.

Lawrence