Zasigurno najinteresantniji bend koji sam čuo posljednjih godina. To što kažem da su najinteresantniji, po automatici ne znači i da kažem da su odlični. Ponajviše su mi interesantni kao pojava na sceni. Prvo, članovi ukrajinskog Semargla pravac koji sviraju nazivaju „Satanic Pop Metal”. Od pop-a, bez obzira što bend kaže, baš i nema mnogo. Ali zato ima mnogo melodije i rock osjećaja, to svakako. Bend je započeo kao black metal akt i vremenom su svoje interesovanje preusmjerili ka mješanju tradicionalne sirove black svirke sa drugačijim pravcima i pristupima muzičkoj realizaciji. Na ovom albumu od originalnog black metala imate vizuelnu komponentu (corpse paint i odore) i to je to. Ono što imate na ovom albumu jeste komercijalniji gothic i dobar oblik black and roll-a. No, dosta o sporednim stvarima. Što to Semargl donose sceni? Možda bi se moglo postaviti pitanje, što to oduzimaju sceni.
Članovi benda su deklarisani satanisti i složno njihovoj dogmi, svaki način je opravdan da se dođe do cilja, a cilj im je, kako kažu, direktni atak na religiju i sve oko nje, a to rade napadnim imidžom koji inkorporira prije svega erotiku, seks i pjevljive pjesme. Bend, ili možda oni koji stoje iza benda, idu na kartu šokiranja, i to u prvom planu mješavinom jeftinog seksa, muškom potrebom da budu percipirani kao „opasni i zli”, te mnogim vizuelnim šablonima. Sve ono što su na vizuelnom planu već poodavno patentirali bendovi tipa Behemoth, Marduk, Dimmu Borgir ili Cradle Of Filth. Semargl su izdvojili najupečatljivije djelove, sklopili u jednu novu cjelinu, dodali vrlo slušljivi metal (prijemčiv svima a ponajviše mlađima i publici koja nije sklonija „suvišnom” razmišljanju). Pali, formula itekako pali jer je album u jednom dobrom obimu itekako slušljiv. No, to nije kraj priče. O ne, nikako, ovo je samo površina, ili početak priče. Album je samo jedan medium, nešto kao urna, ili kontejner koji sadrži, koji nosi poruku benda, i to je u stvari najvažnije i cilj sveg rada i truda. Tu započinje priča o dogmi, o uvjerenjima, o religiji i čovjeku, o razlozima postojanja, a to je tema bez kraja, za razliku od ovih redova. Elem, o dogmi, o priču iza benda Semargl, iako neodvojivu od muzike, mene stvarno nije volja raspredati i ostavljam vama da razmišljate i malo kopate.
„Ordo Bellicum Satana”, kao muzički proizvod je sasvim pristojan industrial, rock, black … sve je u idealnom omjeru pomješano i finalni proizvod je i više nego dobar, mada nema to neke velike vrijednosti, niti će album ostati upisan u istoriji. Sve u svemu, Semargl i ovaj album posebno, su jedna interesantna mješavina svega i svačega što se danas može naći na metal sceni, ali isto tako, ne zaboravite, da sve što je u zlatu i srebru zapakovano, ne mora značiti da i jeste zlato i srebro.
Nikola Franquelli