U početku bješe ništa, tama, vakuum, praskozorje početka. A onda bješe seks, a onda bješe droga, i na kraju bješe rokenrol i rodiše se šezdesete godine, direktno iz ništavila, bez pomoći Darvina, ali sa dosta majmuna i orangutana. I bjehu to godine kada su se narodi i narodnosti voljeli i nije ih bilo stid svoju golu i iskonsku ljubav pokazivati javno i eksplicitno. Bile su to godine kada se mislilo da droge donose oslobođenje i novo stanje svijesti. I bile su to godine kada se slušalo ali i stvaralo mnogo rokenrola, barem u početku. Vrijeme je neumitno prolazilo, čovjek je ubrzano evoluirao, seks je postao zarazan, droge su postale loše, ali ukusno loše, a rokenrol je počeo da zarađuje i prvobitna maksima je ubrzo mutirala u “Seks, burek, rokenrol”, “Seks, nasilje, rokenrol” … uvjek vrteći se okolo prvog i poslednjeg postulata, dok bi se srednji mjenjao, evoluirao, dopunjavao, revidirao, ali u osnovi, uvijek ostajao isti. Mijenjala su se samo slova. I dođoše moderna vremena, i ljudski um posta još pametniji, još inteligentniji, ekstrovertniji i introvertniji, čovjek postade bog i izmisli troslojni guzotar papir sa mirisom kamilice i ponovo promjeni svete mu postulate i shvati da “Seks, droga, laž” sasvim primjereno odgovara današnjim i budućim uslovima. Mediji sve vrte okolo seksa, droga kontroliše uboga čovjeka i bogati uboga lopova, i laž to sve objedinjuje u cjelini u kojoj čovječanstvo samo sebe uvjerava u svoju nadmoć, u svoju pamet, u svoju nedvosmislenu ispravnost. Rokenrol se tu negdje vrti, obrće, koprca i pitam se da li je i on postao cigla u zidu laži?
Nikola Franquelli