Toga dana u Kotoru je bilo zaista zanimljivo. Čekao se još jedan Sea Rock na Ljetnjoj pozornici. Od starta mi se svidio način na koji se ovaj fest organizuje i način na koji funkcioniše. Par stranih dobrih imena uz obavezne naše muzikante. Sjajno. Rock’n roll u Kotoru u jeku sezone meni je bio zanimljiv iz više razloga. No, jedan se istakao čim sam stigao te večeri.
U krugu od jednog kilometra svirali su Piva Jazz, Aco Pejović, neka pop tezga ispred zidina Staroga grada i naravno Sea Rock sa Solid Groundom sa Cetinja, Stray Dogg iz Beograda i Amerikancem Dan Stuartom.
Solid Ground, nažalost nijesam stigao da poslušam. Prošle godine su oni „ispalili” mene, ove ispade – ja njih. Šteta, svirke koje su nedavno odradili u Nikšiću i Podgorici pokazale su koliko ovaj bend ima da ponudi. Zanimala me i nova vibracija benda koju nosi najnoviji član, ali nažalost sve je to ostalo za neku drugu priliku.
No, srećom, organizatori su se pobrinuli da ne nedostaje muzičkog kvaliteta, pa sam jedva čekao da počne Stray Dogg. Bend o kojem se mnogo priča u regionu. Ulaz besplatan. Penjem se na Tvrđavu, sve dobro popunjeno, ljudi zauzeli busije. Lični utisak je da nipošto ne treba da se sjed kada se radi rok festival, bilo kog tipa. Jednostavno nedostaje feed back koji zaista treba ovakvim izvođačima.
Svirka je počela i uprkos tehničkim problemima koje su imali Stray Dogg je uradio fantastičnu svirku. Potpuno nešto novo i drugačije na našoj sceni. Moćno. Bend rastura, a publika u transu. Pun pogodak. Vrhunac je postignut kada je bend u svom aranžmanu na bis izveo pjesmu „Lonely Boy” od Black Keysa. Tehničke nezgode se dešavaju, međutim zaista se vidi trud koji su organizatori uložili da prođe sve kako treba, pa ne treba sitničariti. Sa druge strane ko je došao da sluša muziku nije to ni primjetio. Hrabri potez je dovođenje Dan Stuarta. Frontmen nekadašnjeg Green on Reda. Kako se pokazalo još jedan pogodak gospodina Krivokapića i njegove ekipe.
Dan Stuart je izašao na binu i jednostavnim tonom rekao nešto tipa: “Sigurno ne znateko sam ja, ali ni to nije važno.” I zaista nije bilo, jer muzika je puno više značila nego imena na festu. Dan je uz podršku gitariste Antonio Gramentijerija, pružio energičan akustični užitak. Bluz, amerikana, a na momente i alt-rock svirka. Nakon odličnog Stjuarta, kud koji, čekajući drugi dan Sea Rocka.
Ispostaviće se da se prva noć nekako lijepo pretočila u drugu. Sve se nadovezalo sasvim slučajno. Zaglavljen negdje u Bilbau, najavljeni Chuck Prophet je ostao van set liste ovogodišnjeg Searocka, no to na kraju nije zasmetalo publici. Šareni kotorski auditorijum lijepo je pozdravio kopču dvije festivalske večeri – Stjuartovog pratioca, koji je neplanirano predstavio Kotoru svoj lični set. Odlični set.
Šta pričati o zvijezdi ovogodišnjeg festivala, a da zvuči novo nekom ko je bio na bilo kom njegovom nastupu. Oni koji vole Gelba ili Giant Sand svakako su već ovjerili neku od njegovih klupskih destinacija po našem regionu. A ako su bili – znaju sve. Ono što je ovaj nastup razlikovalo od nekih ranijih je možda intimnost kotorskog ambijenta koja je veče činila dodatno nestvarnom, a gotovo džez pasaži pojedinih partija set liste su vraćali neke fine duhove na ljetnju pozornicu. Naravno, ne treba zaboraviti ni pridruženog člana Steve Shellya koji je od Sonic Youtha prošetao što kao producent, što kao muzičar kroz gomilu albuma i bendova od lee Ranalda, M. Warda, Sun Kill Moona do Howe gelba. Kada imate ovakav temeljac za bubnjevima, svirka ne može da ne rastura. Pravi ubod u srce potpisniku ovih redova donio je Gelb prizivajući duh Hank Williamsa kroz „Im So Lonesome I Could Cry”. Tačka na I.
Namjerno sam za kraj ostavio pominjanje prelijepe, fenomenalne Dunje Ercegović. Vjerovatno najveće muzičke nade regiona. Prvi susret sa njenim nevelikim, ali ubistvenim repertoarom me je totalno počistio. Kada dodate na to zaista predivno vladanje binom, imate sve što vam treba u tom momentu. Zbog ovakvih autora se gitara i glas smatraju najubojitijim muzičkim oružjem. A kada imaš ovakve pjesme i ovakvu narac iju, bend ti nije potreban. Provodeći nas kroz EP „No Room For Us” i još par dodatnih numera, Lovely Quinces je svojom upečatljivošću, kako u izvedbi tako i pojavom, zapisala neke nove granice i podijelila domaće zadatke usnuloj regionalnoj muzičkoj sceni.
Za kraj, riječ dvije o festivalu, koji je više od toga. Jedan od rijetkih regionalnih izdanja koji nije festival, već ideja. Ispostavlja se da ova formula dobro funkcioniše u Crnoj Gori. Ovakva izdanja su ono zbog čega se iskrena muzika stvara i ovo su mjesta koja daju toj muzici novi život. Iskreno, bez zadnjih namjera, Searock već četiri godine, sa malim sredstvima i gomilom entuzijazma gura jednu svjetsku priču, u od boga zaboravljnoj zemlji. Ako su organizatori uspjeli staviti Kotor, a samim tim i Crnu goru na mape i radare zvijezda kakve su Stuart, Gelb ili Eckman, Wynna ili Cacavasa, mali li je. Tako se promoviše zemlja i njena kultura.
Za domaću muzičku scenu, ajde da kažemo da je ima i da se ne svađamo oko toga, ovaj festival je svojevrsna odskočna daska. Uvrstiti svake godine po jedan kvalitetan crnogorski bend koji gaji neki drugačiji „neprilagođen” zvuk, svakako je ogroman plus, ali i podstrek autorima da pokušaju da pomjere neke granice žanra i pokažu se ljudima u drugom svijetlu. Ispostavilo se da sa druge strane ipak neko sluša. I to dobru muziku.
Đole & Zoki