Titulu ovogodišnjeg najvećeg rock spektakla osvojili su Red Hot Chili Peppersi. U Zagreb su došli u dosta nepovoljno vrijeme, popularnosti znatno oštećene odlaskom Johna Frusciantea i ne pretjerano zadovoljavajućim prijemom posljednjeg albuma I’m With You. Upravo taj album došli su promovirati na zagrebački Hipodrom koji se, usprkos pesimističnim prognozama, ipak ugodno popunio s tridesetak tisuća ljudi. Koliko je od tih ljudi zaista kupilo svoju ulaznicu, a ne osvojilo ju na ovaj ili onaj način, drugi je par cipela.
Uvod u cjelokupni spektakl napravili su As Able As Kane. Svojih 45 minuta Englezi su solidno iskoristili i bučnim industrialom razbudili uspavanu publiku tada jedinog popunjenog sektora, hot pita. Nakon njih palicu predgrupe preuzeli su sustavno proguravani 2Cellos. Iako su kombinacije klasične glazbe s nešto modernijim žanrovima viđene bezbroj puta, pretjerano pozitivan medijski tretman je učinio svoje. Dvojica čelista su zaista oduševili publiku, čak i za rock koncert neprilagođenim soliranjima na čelu, a pogotovo vrlo dobrim upotpunjavanjima bubnjevima i gitarama. U posljednjem im se pridružio Chad Smith, a 2Cellos su mu kasnije vratili uslugu.
Točno u 21:30 na scenu su na scenu došli sami Peppersi i rutinski odradili koncert. Veći dio setliste posvećujući starijem materijalu (pri čemu je Zagreb u odabiru pjesama, uz određene nedostatke, ipak prošao bolje od nekih drugih gradova turneje) čime su mahom pogađali ukus oduševljene publike, pri tome u svirci improvizirajući tek onoliko koliko je potrebno. Na novije stvari publika je većinom reagirala nijemo, dokazujući time da Peppersi postaju dio stare garde koju se ne cijeni zbog onog što trenutno jesu, nego zbog onog što su nekad bili.
Najveći dio nastupa je držao Flea koji je dobar dio pjesama zatvarao svojim solažama (u čemu se i dobrano pretjerivalo), a u svim ostalim slučajevima gradio koncert na korektnoj međuigri s Chadom Smithom. Kiedis se na to nastavljao kao vrhunski vokalist koji je sposoban izvoditi rap dijelove, ali i pjevati visoke dionice i to sve nerijetko unutar iste pjesme. Najslabija (ali ne i najlošija) točka bio je Josh Klinghoffer, namjerno potiskivan u korist Flee koji je svoje dijelove izvodio točno i precizno, no sveukupno nezamjetno. Slomljena noga zbog koje je koncert morao prosjediti cijeli koncert sigurno nije pomogla njegovoj vidljivosti.
Dobri kao pojedinci, Flea i ekipa su ipak bili osrednji kao kolektiv. Iako su briljirali u eksplozijama poput By the Way ili Kiedisovom favoritu Otherside, u drugim slučajevima (začuđujuće sterilnoj Can’t Stop) su neobavezno prošli kroz pjesme, proceduralno odradivši svirku, ne nudeći ni manje ni više od vjerno preslikane verzije s albuma. Jedan od većih krivaca za to je sam Kiedis kojem je tragično nedostajalo komunikacije s publikom. Dok je Flea čak i hodao na rukama ne bi li osvježio nastup, Kiedis je bježao od bilo kakve interakcije i sve prebacivao na Fleu u pauzama među pjesmama. Flea je pričao svoje standardne koncertne priče i tražio podršku za live glazbu, u dlaku isti govor kao oni koje je držao na ranijim koncertima turneje.
Od nastupa benda ovakvog statusa i karijere jednostavno se očekivalo mnogo više. Presjek hitova će uvijek izazvati vriskove publike, o kakvom god nastupu se radilo, no za Red Hot Chili Pepperse i njihove fanove, ovo jednostavno ne bi trebalo biti dovoljno.
Setlista:
Monarchy of Roses
Around the World
Snow (Hey Oh)
Otherside
Look Around
Throw Away Your Television
Can’t Stop
Emit Remmus
The Adventures of Rain Dance Maggie
Me & My Friends
Universally Speaking
Red Hot Mama (Funkadelic cover)
Under the Bridge
Higher Ground (Stevie Wonder cover)
Cosmic Slop (Funkadelic cover)
Suck My Kiss (umjesto Factory of Faith koja je izvorno bila na setlisti)
By the Way
BIS
Chad & Mauro Jam
Californication (s 2Cellos)
Factory of Faith (umjesto Goodbye Hooray koja je izvorno bila na setlisti)
Give It Away
Final Jam
Ivica Glazer
soudguardian.com