Zašto uvijek kada se odlučite da sebe počastite nekim finim dešavanjem u jednom od malobrojnih podgoričkih sjedećih koncertnih prostora oko vas sjedi gomila pričljivih, nestrpljivih ljudi uvijek spremnih na vrcave komentare na kojima im mogu pozavidjeti i „Kursadžije”.
Ono što je trebalo biti veče za opuštanje i uživanje (makar potpisniku ovih redova), pretvorilo se u nešto sasvim suprotno. Čim vas gospodin Rundek i njegov Cargo Trio umiri i svojim pjesmama poput „Kurdistan” „Ruskajak” ili „Drina” izvede iz okvira sale KIC-a, neki vas pametnjaković svojim usklikom vrati i kaže gdje ste. Neparni ritmovi Cargo tria su lomili publiku čiji su bezuspješni pokušaji da prate bend dekoncentrisali i nervirali. Izgleda da domaća publika još uvijek nije dovoljno, da budem blag i kažem, strpljiva za ovaj i slične koncerte. Makar prvi dio je bio problematičan. Po komentarima i brojnim izlascima i ulascima iz sale bilo je očigledno da svi čekaju „Haustor”. Poslije „čudne” puš pauze stvari su se potpuno promijenile i zaista je utisak da smo svi bili na dva potpuno različita koncerta. U ovom drugom nijanse su odlučivale kada će se sve pretvoriti u „pogodiše ga tamburaši” atmosferu. Srećom pa je domaćin te večeri bio jedan ovako iskusan i šarmantan gospodar versa i nota, pa je uspijevao bez mnogo problema uzdići sebe i svoj trio iznad svega. No, drugi dio „greatest hits” koncerta je poznat svakom ko je u poslednjih desetak godina bio na Rundekovim koncertima. Prvi dio je bio nešto što je vrijedilo pomnije poslušati. Kompletan novi album, još sporiji i atmosferičniji od svog prethodnika izveden je u potpunosti. Začuđujuće je koliko još uvijek pjesme ovog autora zvuče kao nešto što ste već čuli, a opet dovoljno strano i zanimljivo da ga slušate iznova i iznova. Na podgoričku publiku činilo se da su najveći utisak ostavile „Sadimo lan” i „Li-la”, te „Indijanska” koju su Podgoričani, kako se u par navrata čulo sa balkona „I PLJEVLJACI” odzviždali sa zagrebačkim maestrom. „Plavi avion” je možda album koji ne ulazi u uvo na prvo slušanje, ali je vrijedan svakog sledećeg. Ista stvar je i sa koncertima. Na nekom sledećem će sigurno biti manje onih koji su došli da se ispričaju sa prijateljima ili uporno traže „Enu”, a više onih koji će Rundeka slušati i osjećati.
muljko