Vjerujem da će se kolege složiti da je najteže napisati recenziju albuma za koji vam je od prvog tona kristalno jasno da se radi o remek- djelu, za koje ni nakon bezbroj preslušavanja nijeste u stanju da nađete nijednu, makar malenu zamjerku.
U ovakvim slučajevima uobičajeno je u superlativima nabrojati sve pozitivne karakteristike albuma, navesti kako su muzičari genijalci, da su tekstovi čista poezija i pri kraju recenzije poručiti da ga obavezno nabavite i bacite se u sevdah.
Ova recenzija neće biti takva jer „Kata Ton Daimona Eaytoy” prosto nije album za svakoga. Rotting Christ je bio, ostao i biće underground black metal bend iz Atine, koji ovim izdanjem zaokružuje četvrt vijeka postojanja. Uvođenjem elemenata folklora i inkorporiranjem bogate kulturno-mitološke grčke zaostavštine u zvuk sastava na prethodna dva albuma „Theogonia” (2007) i „Aealo” (2010.) se moglo naslutiti u kom pravcu bend ide, međutim garantovano niko nije pogodio šta će se sve naći na novom CD-u.
„Kata Ton Daimona Eaytoy” znači „Čini što ti volja” (Do what thou wilt) i ovaj motiv se proteže kroz cijeli album koji, da pojednostavim, predstavlja svojevrstan vremeplov kroz mračnu stranu istorije čovječanstva. Počev od najstarijeg epa o Gilgamešu, preko autentično otpjevane svete himne cara Inka Pačakuteka (“P’unchaw kachun- Tuta kachun”), dobro poznate ruske legende o ženskom vodenom duhu koji mami muškarce i djecu u sigurnu smrt (Rusalka), da bi nas potom odveli i u staru Persiju (“Ahura Mazdā- Aŋra Mainiuu”). Apostrofirao bih fenomenalnu, riječima zaista neopisivu obradu rumunske narodne pjesme “Cine iubeşte şi lasă” u kojoj briljiraju gošće Suzana i Elena Vugiukli za mikrofonom i klavirom. Ja ne znam nijednu riječ rumunskog, ali vas moram upozoriti da za ovu pjesmu tvrde da je kletva.
„Grandis Spiritus Diavolos” je naravno oda Satani, kakvu samo black metal bendovi mogu da naprave. Nesumnjivo da će ova pjesma poslužiti za bacanje publike u trans tokom predstojeće turneje, u okviru koje su Rotting Christ nastupili 13. aprila u Beogradu.
Nevjerovatno kako im duže od sat vremena, koliko traje ovaj album, uspjeva da uklope različite jezike, sijaset instrumenata i horsko pjevanje u cjelinu kojoj se nema šta dodati, ni oduzeti. Ovo je, po mom skromnom mišljenju, bez premca najbolji metal album objavljen u prošloj godini. Preporučio bih ga za tri kategorije ljudi- prvo onima koji imaju afiniteta prema black metalu, potom fanovima benda Therion i na kraju bivšim metalcima, dakle onima koji su se „emancipovali” i sad pljuju po žanru, između ostalog tvrdnjama da je metal mrtav i da u zadnjih 10 ili 15 godina nije izbačen album vrijedan pažnje. Pojma vi nemate, nesrećnici.
Siniša Goranović