Kao jedan od velikana rokenrol scene, Robert Plant nosi teško breme na svojim plećima – i dalje je najpoznatiji kao glas Led Zeppelina, glas rokenrola, i po njegovom priznanju, nije mu niti malo milo. Od kada su Led Zeppelin prestali sa radom Robert Plant ima svoju vrlo uspješnu i danas vrlo plodnu solo karijeru, ali koja je, avaj, uvijek u sjenci prošlosti, i sa kojom ni on ni preostali članovi nisu još uvjek raskrstili. U neku ruku i blagoslov i prokletstvo. Robert Plant ove godine puni 36 godina solo karijere i čovjek može da se pohvali sa velikim albumima. Nije tu bilo albuma koji su bili enormno komercijalno uspješni, ali svejedno su to neki od zlatnih trenutaka rokenrol istorije, a i komercijalni uspjeh, koliko se meni čini, ne zaostaje mnogo.
Iako je karijeru započeo u žustrom rokenrol maniru, pa i kasnije tokom solo karijere je gajio sličan osjećaj, ipak se uvjek pokazao u najboljem svjetlu na albumima mirnijih tonova. “Cary Fire” je jedan takav album, sanjiv (“New World …”), neuhvatljiv (“Dance With You Tonight”), prožet starim ljubavima sa ukusom istoka (naslovna “Carry Fire”), kao i modernijim uticajima (“Keep It Hid”). Robert Plant je stari mačak koji zna što radi, zna što hoće i kako da stigne tamo gdje se uputio. Ovo nije posao nego proizvod ljubavi. Posmatrajući ga godinama, sve mi se više čini da je jedna od rijetkih osoba koja je od flower power ere jedini zadržao i čak i obogatio ležernost ideologije tih vremena. Ima iskrenih albuma da se nađe i čuje, ali uvjek prijatno iznenadi čovjeka ovako prijatan album urađen iz iskrene ljubavi. Nakon toliko godina, to je veliki uspjeh.
Nikola Franquelli