„Da bi se nešto zapamtilo, nešto drugo mora biti zaboravljeno“, kaže narator u dokumentarnom filmu „Reifenstahl“ režisera Andersa Veiela. Naravno, aludira na činjenicu brojnih veza čuvene režiserke sa nacističkom Njemačkom, pa kreće sa nizanjem kadrova Firera i njegovih legija u Nirnbergu koje je snimala i montirala slavna umjetnica.
Veiel već u ranim minutima ovog skoro dvosatnog izuzetno zanimljivog istraživačkog dokumentarca o Leni Rifenštal nagovještava o čemu će se tu raditi. On ne želi da tumači umjetnost i estetiku filmova i fotografija Rifenštalove lišene njenih ideoloških i moralnih putokaza.
Prije nego je film postao dostupan u ovim našim kinematografskim zabitima, mogli smo čitati najave, komentare i intervjue režisera i bliže ekipe.
Znalo se odavno sa kakvim materijalom se susreo režiser. Brižno čuvana, klasifikovana, ali izgleda i probrana arhiva Rifenštalove sadržala je obimnu foto, video i audio građu. Kasete pune intervjua i razgovora s obožavaocima i prijateljima, novinske članke, neiskorišćene trake sa snimanja brojnih filmova, kućni video arhiv, folderi puni sudskih akata… Dodajmo tome brojne televizijske i radio intervjue, prethodno snimljene filmove o njoj i naravno Rifenštalina ostvarenja. Ispostaviće se da je golem problem povezati u smislenu cjelinu ono što je ona odlučila da sačuva sa onim što je izostavila.
Čak i kada se fokusirate na specifičan dio njenog života i karijere, svesti sav ovaj materijal u vrijeme podnošljivo za današnjeg gledaoca, a napraviti zanimljiv istraživački film je pravi mali poduhvat. Međutim, sam Veiel je otkrio neke načine kako se borio sa tonama materijala.
„Kada se suočiš sa stotinama sati njenih intervjua, to su stalno iste legende i laži – frustrirajuće i uznemirujuće. Zanimljivo je to što ona sama otkriva kontradikcije. Na primjer, ona na montažnom stolu govori: ‘Poruka Triumph of the Will? Samo mir. Nema nikakve veze s rasnim teorijama.’ Mi onda ubacimo kratku scenu s Juliusom Streicherom, glavnim nacističkim propagandistom i urednikom antisemitskog lista Der Stürmer, gdje on kaže: ‘Narod koji ne čuva rasnu čistotu – nestaje’. Time je jasno da Rifenštalova laže. Postepeno, ona sama ruši sopstvene laži. Više nije potrebna nikakva naracija. I to je bilo oslobađajuće“. Zaista i bez ovih montažnih replika čudno zvuči rečenica iz filma koju prenosi Rifenštalova da u pomenutom ostvarenju nema pomena o drugim političkim porukama, pomenima antisemitizma, rasne teorije… Samo mir, mir, tvrdi ona.
U centru nacističke Njemačke mašinerije tridesetih godina prošlog vijeka, Rifenštalova je uživala u društvu Špera sa kojim je ostala prijateljica do kraja. Gebelsa se sjeća kroz druženje i pokušaj silovanja, a pisma, susreti i riječi hvale upućene Adolfu Hitleru je nešto što je i ranije budilo naročitu pažnju javnosti. Četiri godine nakon kraja Drugog svjetskog rata biće označena kao simpatizerka Rajha.
Veiel svojim istraživanjima dolazi i do podataka kojih nema u njenim sačuvanim arhivima. U jednom intervjuu za Daily Express režiserka će tvrditi da se još 1932 upoznala sa Main Kampfom i da je već nakon prvih stranica postala oduševljena nacionalsocijalistkinja. „Taj dokument bi jednim potezom srušio pažljivo izgrađenu legendu o njenoj ‘apolitičnosti’. Zato se postavlja pitanje: kako pristupiti protagonistkinji koja je, i tokom života i kroz svoj arhiv, učinila sve da sačuva svoje legende, poluistine i laži?“, postavio je tokom rada sebi pitanje režiser Andreas Veiel.
Na momente jeste čudna ta debata sa pokojnom režiserkom. U stvari, film je neka vrsta dijaloga Rifenštalove prisutne u intervjuima i one iz njenih arhiva i materijala koje je Veiel uspio iskopati. Bez mogućnosti da ponovi neku od svojih ranijih odbrana, koje makar u filmu često zvuče banalno, ostali smo bez dodatnog zaključka. „Bili smo potpuno svjesni da je manipulisala i uklanjala dijelove iz arhiva. Poklon, na neki način, nam je bio to što je pravila greške. Ostavila je mnogo tragova koji je čine znatno odgovornijom za svoju krivicu i saučesništvo“, objasnio je prirodu ovih dijaloga sam režiser.
Činjenica je da je bila jedan od glavnih propagandista Hitlerove Njemačke, očigledno sa neiscrpnim sredstvima za snimanje filmova koji bi se naslanjali na ono što je ta zemlja propagirala. Roger Ebert u svom osvrtu na njen rad donekle opovrgava i revoluciju koju je uvela u ovaj medij. Upoređujući pristup njenom stvaralaštvu sa onim D. W. Griffitha on kaže: „Čak i kada kritičari i filmolozi priznaju njihove predrasude, to obično prate napomenom o njihovim „tehnikama koje su promijenile filmski izraz“, kao da njihova estetska važnost može poništiti štetnost njihovih slika“. On ide i dalje i tvrdi da su mnoge tehnike pripisane Griffithu, koristili i drugi režiseri prije njega. „Isto važi i za Riefenstahl. Njeni filmovi nisu uveli nove kadrove ili pokrete kamere, već su djelovali grandioznije. Samo zahvaljujući ogromnim budžetima“, decidan je Ebert. Budžet zaista nije bo problem. Samo treba pogledati behind the scene sa nirnberškog mitinga da sve bude kristalno jasno.
Rat, politika, ideologija i budžeti su sporedne stvari. Ona je umjetnica, a ne političarka. Za sebe na lošem engleskom tvrdi u filmu da je rob ljepote i pomalo naivna što se prepustila da je Hitler i Gebels kooptiraju i angažuju. U tome leži njena dugogodišnja odbrana. I u tvrdnji da nije znala za stradanja, holokaust, gasne komore…
Režiserka će završiti sa angažmanom vezanim za nacističku Njemačku nakon boravka u Poljskoj, gdje je bila svojevrsna ratna reporterka. Dokumentarac donosi i pitanje da li je i ona sama bila direktan uzrok jednog pokolja u poljskom gradu Konjskije.
Još jedan dio priče o logorima i neznanju vezan je za njen posljednji film. Više puta je tvrdila, u životu i ovom filmu, da nije znala za logore. Preciznije nakon saznanja o Dahauu, dva-tri puta se raspitivala o njemu i dobila informaciju da su tamo smještani špijuni. Za film Doline, odnosno Lowlands, Veiel tvrdi, da ona angažuje Rome iz internacionalnog kampa kao statiste. Narator kaže da su mnogi kasnije deportovani u Aušvic i pogubljeni dok je Leni tvrdila da ih je sve kasnije srela žive i zdrave. U nastavku će Rifenštalova konstatovati da je korišćenje logorskih roma laž. Veiel sa druge strane pominje u svojim intervjuima i drugačije podatke. Navodno je režiserka spasila neke od njih, ali će, po njemu, zarad igranja na kartu manjka informacija o „radnim kampovima“ to nakon rata prećutkivati.
Devedeset posto ljudi u Njemačkoj bilo je za Hitlera. „Zar sam se trebala pridružiti otporu…?“, brani se režiserka u jednom talk showu čiji isječak možemo vidjeti u ovom dokumentarcu.
Dvosatni dokumentarac nas na samom kraju vodi u daleki Sudan gdje će režiserka snimati i fotografisati život tamošnjih plemena. Opet je sve izuzetno kao oni kadrovi iz Trijumfa volje koje će Rammstein dosta kasnije pozajmiti za ekranizaciju singla Stripped, obrade Depeche Mode. Ovaj svojevrsni pokušaj iskupljenja ukoričiće u knizi fotografija.
Sve opet podsjeća na poznate scene skokova u vodu, bacanja koplja ili diska, dok Rifenštalova priziva ljepotu grčke umjetnosti. Te sekvence i danas imaju snažan uticaj, ne mogu se izostaviti iz istorije kinematografije XX vijeka. Dobra stvar ovog dokumentarca je što otkriva šta ovi kadrovi skrivaju. Između ostalog i sudbinu njenog snimatelja Willya Zielkea, koji je zadužen za veliki broj izuzetnih frejmova iz Trijumfa volje. Nedugo nakon snimanja doživio je nervni slom i završio u duševnoj bolnici. Manje od šest mjeseci kasnije, sterilisan je. „Leni Riefenstahl je bila obaviještena, ali nije reagovala“, tvrdi Veiel u svom dokumentarnom ostvarenju
Možemo se slagati ili diskutovati o načinu na koji je Veiel posložio ovaj film, ali ono što je značajno je da on otvara jednu važnu priču o fašizmu. Ona je danas važnija nego ikada prethodnih decenija. Ovaj dokumentarac kroz njenu i priče njenih obožavalaca i podržavalaca osvjetljava put kojim je ova ideologija kročila od 1945. do danas i izašla ponovo pred nas. Gotovo neokrnjena. U stvari žilavija i modernizovanija.
„Hitler je naš garant mira“, govori u Rifenštalinom nirnberškom ostvarenju Rudolf Hes, a te kadrove ponavlja Veielov dokumentarac. Danas gotovo da ne postoji vladar na svijetu, pa i u ovoj našoj balkanskoj žabokrečini koji nije garant mira. Uzmite novine, te garante ćete odmah pronaći. Vrlo često uz upravo ovakve riječi plasirane iz njihovih medijskih pulova.
Na samom kraju filma jedan od njenih obožavalaca u telefonskom razgovoru sa njom najavljuje vrijeme kada će se zemlja vratiti moralu, pristojnosti i vrlini. To su vapaji koje danas čujemo od Sjeverne i Južne amerike, preko Azije do svih djelova Evrope.
Veiel za Variety kaže kako je Lenny Riefenstahl prototip fašizma, te da je snimanje filma o njoj postalo hitna potreba. „Njeno golemo nasljeđe, reinterpretirano u svjetlu njenog privatnog arhiva, pružilo je priliku da se iznova sagleda vječna privlačnost imperijalne veličine i potreba da se veličaju istrenirani, savršeni i pobjednički – što danas ponovo vidimo u usponu“, kaže režiser i dodaje da je svo vrijeme snimanja osjećao da ovo nije film o prošlosti – već upozorenje za budućnost.
DL