Sve je veća i žešća konkurencija na svjetskoj metal sceni. Ne prolazi mjesec a da se ne otkrije barem jedan bend koji itekako ostavlja duboku brazdu za sobom. Revocation su jedan takav bend. Sa svojim drugim albumom “Existence is Futile” više sam nego siguran da će u budućnosti itekako imati još većeg uspjeha ako nastave da istražuju. Zašto sam toliko uvjeren u ovo što govorim? Zbog gitarskog umjeća, umješnosti i još uvjek prikrivene gitarske ekstravagancije David Davidsona, kao i odlične, kompaktne i ubitačne ritam sekcije basiste Anthony Buda i bubnjara Phil Duboisa. Svala čast bendu kao cjelini, ali moram da izdvojim gitaristu David Davidsona i njegovo sviranje. Ritmovi i solaže su besprekorni, kako tehnički, tako i ritmički i, na posljetku, najvažnije od svega, napokon da čujem jednog mladog gitaristu koji svira suvislo, interesantno i tako da to prija uhu, a ovo jeste death metal. Aha, death metal, ali death metal sa velikom dozom umjerenosti, virtuoznosti i raznolikosti da je pažnja slušaoca zagarantovana. Ovdje me bend pomalo podsjeća na Annihilator. Ne stilski, već ta kompaktnost, instrumentalna preciznost i gitarska oštrina po kojoj je Annihilator toliko poznat, je prisutna i na ovom albumu i najbolje se vidi na posljednjoj pjesmi “The Tragedy of Modern Ages” koja ostavlja najbolji mogući dojam o Revocation. Mada, i pored svog mog oduševljenja, album ipak hronično pati od nedostatka melodije. Daleko od toga da je nema, i ovako kako jeste situacija, sve zvuči jako dobro, ali ona granica između “struganja” i melodije nije još dovedena do najboljeg nivoa. Jeste, sve to zvuči svemirski dobro, ali uz malo više melodije i oblikovanja, ovo bi bio album za mnogo, mnogo generacija. No, ipak je to moje subjektivno mišljenje, a činjenica jeste da “Existence is Futile” nije “Futile” niti malo i jako me interesuje kako to sve zvuči i uživo.
Nikola Franquelli