Tri stvari odmah padaju na pamet kada se spomene Glam Metal: imidž, tekstovi i muzika, i to namjerno ovim redom. Prvo, stupidan west hollywood imidž sa natapiranim frizurama, helankama, šminkom i pozom kao kurva. Drugo, isprazni tekstovi o zavođenju i … i … pa samo o zavođenju. Tek na kraju ide muzika. Nažalost, ali muzika je uvjek zadnja. Većina tadašnjih slušalaca su bili mediokritet, mentalno psihološko duševni mediokritet kome je uvjek imidž i poza prvo i najvažnije. Kako tada, tako i danas. Muzika, ne samo da je bila u sjenci toga, već apsolutno nije značila ništa, a istina je bila da su pojedini, sa pravom, među najjačim bendovima tog perioda i žanra, iznjedrili klasike rokenrola. RATT su bili jedan od tih bendova čija je slava počela da gasne onoga momenta kada nijesu više uspjeli da prate korak sa vremenima koja su se nezadrživo mijenjala. Na svu sreću, kvalitetna muzika i volja da se još nešto dobro uradi, nisu zgasli i ove godine, nakon višegodišnje pauze, nakon svih glupiranja, svađa i suđenja, RATT objavljuju novi sedmi po redu album. Stariji, naboraniji, pjevač definitivno smiješan u svojim izlizanim pokušajima da izgleda ono što je bio prije dvije dekade, ali nabrijani i nafilovani dobrim adrenalinom kao da su osamdesete. „Infestation” je povratak ovog benda na muzički horizont, u ogromnoj konkurenciji mnogo mlađih, mnogo vizuelno “modernijih” bendova. Međutim, Ratt imaju jedan adut, i to adut koji nije za omalovažiti. Ratt imaju „Infestation” koji nije vizuelno ispunjenje tinejdžerskih vrelih snova, već je itekako realno i čvrsto među noge audio putovanje. „Infestation” jeste u jednu ruku glam metal dosta nalik onima iz osamdesetih, ali bez pretjerivanja, jeftinog kićenja i kinđurenja kako vizuelnog tako i audio prostora, i ostalo je masivno ali vrlo naglašeno melodično rifovanje, razarajući i pomjerajući maštovito čvrsto rokerski ritmovi, odlične solaže koje ispunjavaju audio prostor i zavrte maštu (i “double leads” igraju vrlo važnu i izraženu ulogu bez kojih bi album sigurno zvučao prazniji i mršaviji), odlična nenametna produkcija (a ne ona od koje se čudite jel slušate muziku ili produkciju), jako dobro Stephen Persijevo pjevanje i napokon da nema srceparajućih balada. Cjelokupan utisak koji ostaje nakon višebrojnog preslušavanja je onaj jedinstva, kada bend diše kao jedno, kada svaki član može da predvidi što će drugi da uraditi i onda se međusobno takmiče ko će bolje, ko će više. Dobro, tekstovi su i dalje o zavođenju, ali što je za očekivati od jednog benda koji je karijeru izgradio na tome. “Infestation” nije svjetsko čudo, ali nije niti kilavo prepeglavanje stare slave, već je komad dobrog rock and roll prangijanja, onako kako treba.
Nikola Franquelli