U moru thrash, speed, HC izdanja, stara garda opet pokazuje kako treba da se uradi jedan dobar album. Mnogi su skloni da kažu da je u pitanju vrela južnoamerička krv. Ja kažem da istu krv imaju ljudi i na krajnjem sjeveru i jugu planete i svugdje u sredini. U pitanju je okolina u kojoj žive i uslovi života. Ludački miks religije, bunta, loših životnih uslova, favele i luksuzne vile bogataša, sve je to katalizator procesa iza albuma Ratos de Porao, ali i mnogih drugih, kako Brazilskih, tako i južnoameričkih bendova. Ljudi i dalje posjeduju taj specifičan osjećaj za thrash najviše zahvaljujući tome što im je to život. Teško je snimiti iskreno bijesan thrash album ako zarađuješ milione i živiš u uslovima gdje imaš manje više sve na dohvat ruke. Ratos De Porao i dalje grizu da bi imali pristojan život, i to se i te kako osjeća na svakoj pjesmi počev od prve „Alerta Antifascista“.
Energija kojom su ove pjesme odsvirane je prosto zarazna. Brze, kratke i ubitačne, svih deset pjesama je stalo u vrlo gusto nabijenih 31 minut gromoglasne svirke. Nema pretjerivanja, nema razvlačenja, nema da se bend nešto vrti već direktno napadaju i vrlo su jasni. Kao da su 20 godina mlađi.
Stara garda nije za baciti. U godinama u kojim rastu stomačine, ovi ljudi uspjevaju da snime još jedan razarajući album. Mora im se odati priznanje na istrajnosti.
Nikola Franquelli