S podruma i s krova
S gradom u kojem sam se rodio i odrastao, kao valjda i većina ljudi koji su iz svojih gradova iz ovih ili onih razloga relativno rano otišli, imam specifičan love/hate odnos. Nije to, zapravo, ništa komplicirano – u mistifikacijama se ulovim najčešće kad, pred nekom nevidljivom i neuhvatljivom no sasvim očito prisutnom pounutarnjenom instancom pokušavam opravdati ono ipak sasvim racionalno generirano naličje ljubavi.
Nije da me na to netko prisiljava, niti to itko od mene traži no, eto, desi se. Upisujem to, negdje pri dnu, na podužu listu svojih slabosti. S onim pozitivnim dijelom je lako: okvir tog grada uvukao mi se negdje duboko pod kožu, odande napinje rebra, prsi se, ponekad sasvim nekontrolirano provali na površinu, izbije koji zub ili što već, no tu je; ukorijenjen kao Stavros u istočni melos. Ondje je velika većina moje obitelji, prijatelji koje mogu nabrojiti na prste, topli sendvič u Popaja i to je uglavnom to.
Što, dakle, s onim podmuklim hate, lošim policajcem koji i mene samog ponekad muči? Upustiti se u raznorazne pseudosociološke analize, paušalne procjene ionako suviše paušalnih mentaliteta, neuhvatljive bajalice o ‘duhu grada’, njegovom ‘povijesnom dišpetu’ ili što slično bilo bi, poslije svega, u službi kukavičluka; pokušaj da se analitičkim aparatom opravda činjenica da jednostavno sve teže podnosim njegove ljude. Nisu katedrale i zidine, more i sunce i borovi ono što čini grad – njega grade i opravdavaju, smisao i značenje mu daju ljudi. A oni već godinama podbacuju. Podbacuju, prije svega, kao zajednica: njena je najbolja slika danas kuštrava klika sumanutih, opasnih šarlatana koji je politički predstavljaju.
{youtube}V6sGPXcSnno{/youtube}
Razmišljajući o tome postoji li ondje još uvijek nešto za što se mogu uhvatiti zapeo sam, kao toliko puta do sad, u za mene formativnom kraju devedesetih. Odrastao sam, zvučat će čudno, u njegovom možda najgušćem, najboljem i najgorem vremenu. Po svemu je ono zapravo bilo najgore: ‘tranziciju’, privatizacijsku pljačku, ekonomski i socijalni rasap na valu domaćeg kleronacionalizma slijedila je tek jedna svijetla no meni važna stvar – Split je po prvi put u svojoj novijoj prošlosti bujao neušminkano i odozdo, odgovarao je, s podruma i s krova, kiši govana koja se na njega mahom njegovom vlastitom krivnjom sručila. Socijalna revolucija ’60ih ga je mimoišla, punk eksplozija tek stidljivo očešala – bio je, izgleda, potreban rat da ga konačno razvali. I ne, naravno da nije vrijedilo…
Svejedno, najveći dio onoga što danas imam sa svojim gradom vežem uz scenu koja se u tih desetak godina razvukla između STOP-a, FM-a, Menze, Shakespearea, Doma omladine, Kade, Kenjare, skloništa po Splitu 3, i gdje se sve nije sviralo. Moj Split i danas nose Rumplstinski, No Comment, Puder, Mistery Lapsus, Zidar Betonsky, S.P.K., Sveto, rani Essence i Đubrivo, Touch Friction, Rapa Nui i ostali – svi ti mali-veliki bendovi sasvim različitih profila i dosega koje smo kao tinejdžeri intenzivno slušali, rasli s njihovim garažnim snimcima i live svirkama iz nagomilanih, uvijek poluspaljenih Čajaveca. Dio navedenih, iako malo koga još ima da im to prizna, sasvim je lijepo izdržao i test vremena.
Rapa Nui, kvartet koji je za sobom ostavio samo dva demo zapisa te van Splita ostao upamćen možda tek pjesmom ‘Flight’ (koja se 1993. pojavila na značajnoj kompilaciji Best of indie rock made in Croatia), ovdje se našao prilično proizvoljno, na neki način stoji za sve gore navedene. Ipak, obojeni vokalom Edija Raosa (također pjevača Zidara Betonskog), prepoznatljivim i upečatljivim i kad je između tipaka, te još upečatljivijom gitarom Dina Tomasa Brazzodura (kasnije radio s Djecom Ante Perkovića i Pipsima), imali su, uz Rumplstinski Nikole Radmana, čini mi se daleko najviše autorskog potencijala. Sad kad razmislim – i potonji je završio u jednoj postavi Pipsa… Možda je splitski rokenrol uništila neka mračna Ripperova zavjera.
Kako bilo, ‘Proljeće’ – ono što u Splitu počinje već u februaru cvjetanjem bajama i divljih trešanja, čiji cvat zatim pometu marčane bure – pjesma je koja je obilježila moje povratke iz škole u tim svijetlim i toplim danima koji su obećavali čak i nikad dočekanu pobjedu nad olujom govana: od Spinuta, preko Nadinog i Geta sve do pazara, pješke. A ondje se staze račvaju. Iz iste točke nadomak mora iz Splita se još uvijek postojano odlazi: vlakom, autobusom, brodom. Već negdje.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta