Po tradicionalnom nagonu posjetilaca koncertnih manifestacija i tu noć smo se prilično lijenim korakom vucarali put Beogradske arene, očekujući još tradicinalnije kašnjenje programa. Međutim, već na samom ulazu, nešto prije 20h, za kada je bio najavljen nastup norveškog Combichrista, su se mogle čuti prve ovacije i osjetiti talasi spektakla koji se spremao. Arena se činila nikada veća, kao da su Cave i Knopfler svirali na duplo manjem prostoru.
Publika sa svih strana Evrope, svih boja i rasa. Od poslovnih čičica koji su svoju kartu brižno čuvali umotanu u dvije plastične kese, do firkova (po mom skromnom poznavanju njihovog maternjeg jezika) iz Rumunije. Švabe na sve strane. Još jednom nijesam mogao a da se ne začudim koliko je ljudi svoje dupe dovuklo ne neki koncert u okruženju iz ove naše države. Nikšić, Cetinje. Podgorica. Kotor… Kada bi ista stvar bila sa koncertima koji se dešavaju kod nas, muzička budućnost bi bila itekako svijetla. Prvih nekoliko stvari odlične norveške četvorke sam potrošio na traženje svog mjesta u ovoj sveopštoj gunguli, ali i onih par stvari koje sam uspio uhvatiti sa vrha Arene su bile dovoljne da shvatim da je, iako scenski prilično statičan (dva bubnja, DJ i kao jedini mobilan član – pjevač) ovo bend vrijedan pažnje. Industrial u svom najčistijem i najpitkijem obliku. Nešto više od pola sata svirke su završili lomljavom instrumenata, koja je možda bila i nepotrebna, a sve to uz stihove pjesme „What the fuck is wrong with you?” Tehnika izlazi na binu i manirom iskusne postave u pit stopu, kupi krhotine opreme koja je ostala za Norvežanima. 21:00h, tačno u sekund (ili je moj sat bio usklađen sa Rammsteinovim) izlazi mašinerija koja će sljedećih, gotovo dva sata da melje masu, koja ih je godinama željno iščekivala na „domaćem” terenu. Po već ustaljenoj set listi na kojoj promovišu novi materijal, prve tri numere su napravile uvertiru, za gotovo kompletan „Liebe ist fur alle da”. Pisac ovih redova i pored najvećih napora ne može da se sjeti da li su svirali naslovnu numeru sa albuma. Odstupanja od set liste je svakako bilo. Jedno užasno pozitivno i jedno još užasnije negativno. „Du Riecht so Gut” je u pravom smislu riječi zapalila dvoranu, a izostanak „Seemana” me je ostavio sa gorčinom, iako se dalo naslutiti da će potpuno nepravedno ova pjesma biti izbačena sa liste, kada se par numera ranije u gumenom čamcu niz publiku spuštio pjevač Combichrista. Scenografija namjenjena za Seemana je potrošena na mnogo lošijoj pjesmi. Jedina šteta u cijelom ovom događaju je što njemačku šestorku nijesmo ovdje vidjeli na nekoj od turneja do albuma Mutter, kada bi zasigurno mogli čuti Heirate Mich, Ache zu Ache ili Mein Hertz Brennt. No, svakako smo dobili spektakl koji se pamti. Scenografija koju danas ima malo koji bend i što je najvažnije svirka koja odnosi sve pred sobom. Vjerovatno najprostiji gitarski rifovi današnjice, koji i pored jezičke barijere, uspijevaju da probude i one najuspavanije. Kad smo kod jezičke barijere, ni to nije bila baš tolika barijera. Osim, do neba dosadne, ali efektne Du Hast i polu anglišćine Pussy, Arena je pjevala i Engel i Du Riecht i Feuer Frei, Links 234, Ich Will… Na kojem jeziku nije ni bitno (sumnjam da tih 16.000 koliko je karata otišlo u prodaju zna njemački), zvučalo je jezivo, dok je Til potpuno samouvjeren pružao mikrofon put omamljene publike, kao da je u sred Berlina. O pirotehnici ne treba trošiti riječi. Bilo je svega i kaciga sa bacačima plamena premijerno prikazanih u filmu XXX i paljenja nesretnog klavijaturiste, krila u plamenu na završnoj pjesmi „Engel”, pa i ejakuliranja po prvim redovima publike. Nebitno je zbog čega je ko došao da odgleda i odsluša ovaj spektakl, svi su, makar sudeći po komentarima poslije koncerta otišli više nego zadovoljni. A bilo je tu svega. I očiglednih šminkera koji po defaultu (o odvratne li riječi, a tako potrebne na ovom mjestu) polaze ovakve hepeninge (još odvratnija i još potrebnija) i istinskih fanova. Primjetio se izostanak radikalnih struja koje su bile očekivane na ovakvom koncertu. No, nijesu nedostajali. Ono što svakako nedostaje je koncert koji će da potre sve ono što se doživjelo 20. marta. Ko je to u stanju da uradi, vidjećemo.
Lujo
foto: Z. Ivanovic (preuzeto sa www.arenabeograd.rs)