Dva crnogorska nastupa Goribora, uzgred budi rečeno prva dva klupska nastupa ovog benda kod nas su mi nenamjerno nametnula par pitanja. O svirci ste vjerovatno već čitali, pričali, nadam se i slušali uživo, ja je samo koristim kao povod za jednu drugu priču.
Onako hiper ushićen, kako samim bendom, tako i zvukom koji je i pored dva festivala tek sada imao svu punoću koju ovaj bend posjeduje, vratio sam se u svoje, nadam se privremeno boravište.
Kako to uvijek biva nakon svirke koja ti pogodi žicu, upalio sam da čujem onih par zaboravljenih stvari kako bi i nakon završne špice, upotpunio lični film. Kad ono – trt!
Poslednja selidba iziskivala je od mene mnogobrojna odricanja. Namjerna i nenamjerna. Između ostalih, a što mi je nekada bilo nezamislivo, ovo je prvi stan u koji se nijesam uselio, a da prvo ne prikopčam svoje najbolje prijatelje iz Nadove porodice koji bi dali muzičku podlogu svemu onome što će se desiti u novoj jazbini. Nesrećnim slučajem, tokom selidbe, kutije su, blago rečeno, nastradale. I tek tako, eto me petnaestak dana kasnije u još uvijek gluvom stanu kako pokušavam da prigrabim još djelić ST-ovog ludila sa malih Geniusovih zvučnika od petnaestak eura.
Ranije nijesam mnogo razmišljao o ovoj temi. Iz prostog razloga što sam muziku uvijek imao sa čega čuti. No, u gluvoj noći, dokon mind, đavolji playground. Tek tada shvatam da se muzika danas sluša ne samo usput, već i kudikamo i sabiločega. Da ne pominjemo situaciju kakva je recimo bila sa pretposlednjim albumom Muse-a. Kritike koje su se mogle naći na par mjesta na netu, ne samo da nijesu bile vezane za njihov novi album koji je neko šestim prstom maznuo iz studija za miksanje, već su se odnosile na neki anonimni sastav koji se našalio i putem torenta zbacio svoje radove upakovane u ambalažu nadolazećeg „Resistance-a”.
Dok ovo podmetanje kukavičjih jaja, gotovo svakodnevnu stvar u internet svijetu, uho pravog slušaoca lako prepozna, one finese na koje se bend ponosi prilikom snimanja i produkcije ostanu izgubljene u nekom prenosnom sistemu sa originalnog snimka na neki od lošijih formata. Ok, reći će neko, ali bendovi prave oficijelne empetrojke. Živa istina. No, plejeri u kojima se ti isti snimci slušaju variraju od onih mudovitih, ali malobrojnih sound systema do najrasprostranjenijih prenosivih muzičkih jedinica poput mp3 plejera i mobilnih telefona. Da ne pominjemo lap topove iz kojih vrište visoke frekvencije i male kućne zvučnike već pomenute jednom previše. I da, možda najčešći načini slušanja muzike poslednjih godina su plej liste online radio stanica i youtube-a o čijem kvalitetu snimaka je suludo govoriti.
Ne može čovjek onda da se ne zapita, zašto bend baca toliki trud da muzički upakuje nešto što u velikom procentu slučajeva neće biti moguće reprodukovati. Za koga se miksa sve to? Valjda ispada samo za sebe i eventualno kvalitetan zvučni sistem u nekom lokalu, radio stanici i tek za po koju adekvatnu kućnu jedinicu. Šteta.
Žao mi je i bendova o čijem se kvalitetu sudi po nesretnom ripu (veoma znakovita riječ za prebacanje muzike) a žao mi i publike koja vrlo često ostane uskraćena za punoću zvuka nekog muzičkog čuda. Žao mi i mene što mi dva prsla zvučnika zamalo upropastiše vanserijski Goribor od prije neku noć.
Nego da te pitam. Na čemu ti slušaš svoju muziku?!
Goran D.