Pitanje: Zašto bi čovjek uzeo da sluša bend Putrid Blood, pored, recimo, The Haunted. Prvi, mladi nedovoljno dokazani bend iz Šida. Drugi, pečen i prepečen, i vrapcima na grani poznat bend iz Švedske. Odgovor: Pored patriotizma domaćeg slušaoca, sigurno najbolji odgovorbi bio bi, zato što album Putrid Blood naziva „Fire At Will” odlično zvuči (za razliku od spomenutog velikog pandana koji u posljednje dvije inkarnacije i nije bog zna što). Nije teško za shvatiti.
Iako pomalo u zakašnjenju, koje se objašnjava ekonomskom i kulturnom situacijom, i Balkan je zahvaćen novim Thrash metal valom. Bendova ima, svirki ima, a ima i onih koji se svakako izdvajaju (samo malo prekopajte facebook). „Fire At Will” je snimljen još 2009 godine, ali to što već ima par godina, nikako ne bi trebao da obeshrabri potencijalne slušaoce jer ne zvuči zastarjelo, što zahvaljujući vrlo dobroj svirci, što zahvaljujući dobroj produkciji studija „Piknik” (ljudi su uspjeli da ožive onaj duh sredine osamdesetih koje su imali njemački thrash bendovi, ali u mnogo čistijoj verziji). Ovo je u stvari demo album od svega 23 minute, ali je u tih 23 minuta stalo mnogo više odlične i maštovite svirke nego na nekih 60% poznatijih albuma zapadnih pandana (a već nekoliko ultra-mega-giga velikih imena mi padaju na pamet, koji sa svojim posljednjim izdanjima nisu ni do koljena ovom). Rifovanje do besvjesti u najboljoj njemačkoj ili Bay Area formi, isprepletano odličnim soliranjem, itekako dobrim ritmovima, ne inovativnim, ali svakako vrlo interesantnim aranžmanima i komponovanjem pjesama. Vrlo poletne „Arrival” ili „Serving the Untouchables”, su pečat ovim riječima. Žive i itekako inteligentne pjesme obezbjeđuju da „Fire At Will” ostane u vremenu. Da li će se dignuti do velikog imena na srpskoj ili balkanskoj sceni? Ako vas TO interesuje, onda se okrenite Metal Hammer-u, i to onom ruglu od engleskog izdanja.
Sem činjenice da je album dobro thrash metal izdanje, interesantna činjenica je da je skoro izašao za novopečenog crnogorskog net izdavača „Hi-Gain” iz Podgorice.
Nikola Franquelli