„Tko vrijedi leti, tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi ” – rekao je davnih osamdesetih najbriljantniji um njemackog vazduhoplovstva Otto Grunt von Grunf. I kakve to veze ima sa ovom recenzijom?
Punkreasi ne samo da lete i vrijede, vec na slican nacin kako su to legendarni Alanfordovci radili prije dvadesetak godina, opominju, sprdaju se na svoj i tudji racun, bivaju sarkasticni, na momente surovi i užasno realisticni. Pred vama je 26 minuta koji ce svakom slušaocu oslobodenom predrasuda ispricati dobru i što je najbitnije iskrenu pricu. Na žalost i istinitu. „Glavom kroz zid” je prava minijatura grada piva i celika i Celika, koja se kada se posluša u cd plejeru u Zenici, Kragujevcu, Skoplju ili Osijeku, pretvara u njihovu sopstvenu. Album koji bez problema komunicira sa ljudima ovih prostora, ce uz malo srece uspjeti da ponovi uspjehe ranog Dža ili Bua ili Hladnog Piva (naglašavam ranog). Poslije dvije pjesme jasno je da skupina nema tendencije ka halama i velikim uspjesima, a DIY za koji su se odlucili govori još i više. Ako istraju u onom što rade jednakom žestinom kao i do sada, bez kompromisa, glavom kroz zid ili još bolje zidom kroz glavu, ne gine im status kultnog benda u fonoteci svakog muzickog sladokusca. Hvala Punkreasima što na najbolji moguci nacin vracaju zlatnu eru panka (ne samo kao muzickog pravca) u realnost hiper džank svakodnevice novog milenijuma. Iz mora prepeglanog, izvještacenog, sladunjavog zvuka koji je vec odavno zahvatio i najokorelije pank struje (o ostalim pravcima ne treba ni pricati), štrci rukom iscrtani omot, samoizdatog albuma prvijenca koji u sebi nosi drolje, drakule, omce, poneko pivo i navijacku žestinu. Vjerujte mi, ovo ce biti najbolje bacenih 0 eura u vašem životu, s obzirom da su se momci odlucili potpuno besplatno razdijeliti kompletan tiraž svog debija. „Glavom kroz zid” je mali vremeplov, istorijska citanka pank pokreta koji ce vam do detalja ispripovijedati kako je bilo u Ujedinjenom kraljevstvu krajem sedamdesetih rintati za 10 funti koje cete utrošiti na kartu za Birmingem – Aston Vila, par Ginisa i upad na 999 ili Toy Dollse, da bi se ujutro totalno razbijeni vratili rintanju. Prilicno poznat scenario, zar ne? Upravo zbog ovoga je na samom kraju prve dekade toliko obecavajuceg novog doba pravo osvježenje cuti autenticni zvuk ulice, birtije i tribine, mjesta na koja je omladina osudjena. Vjerujte mi na rijec pank nije mrtav i ne planira to uskoro biti, jer kao što bi vec pomenuti pilot rekao „Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti” Tim sa igracima kao što je Punkreas ne gubi.
Lujo