Bivstvovanje-ka-smrti, poznata tanatologija Martina Hajdegera „doživjela” je brojne inkarnacije u XX vijeku, sve do tumacenja smrti kao nacina izmicanja mehanizmima kontrole koje stvara sistem. Programirani kraj stavlja se u službu podrivanja sistema i preko sopstvene smrti propovijeda samoprevazilaženje slobode. Iako su teroristicki napadi poput onog od 11. seprembra takode nosioci subverzije sistema, ovdje ce biti rijec o necem možda bezazlenijem. Zašto je pank umro, ili je trebao da umre? U 50-tim, pripadnici Bit generacije bili su ti koji su inscenirali urbani bunt protiv konformizma poslijeratne Amerike. U 60-tim, stigli su hipiji, sjedinjujuci antiratni aktivizam sa energijom seksa, droga i rokenrola. „It’s only a rock n’ roll” naziv je pjesme Roolling Stones-a, koji su upravo sopstvenim primjerom pokazali i pokazuju da nije sve to bio samo rok’n’rol . Planetarno popularni rokenrol bendovi danas su postali sinonim za lažno buntovništvo. Ili za njegovu komercijalizaciju. Od pocetne, iskrene ideje bunta, rokenrol je postao masovni proizvod pop kulture. Tokom 60-tih svaki maloljetni potrošac mogao je da kupi vlastitu nekonvencionalnost za onoliko novca koliko je koštala ploca Bitlsa. A ako danas Mik Džeger koncerte ugovara uz svitu advokata koji stavljaju sve one klauzule, stavke i zahtjeve o sigurnosti koje gradovi sa sumnjivom reputacijom teško da ce ikada zadovoljiti, ocigledno da ništa nije ostalo od nekadašnjeg rokenrol „života na ivici”. Kao otpor svemu pomenutom,sredinom 70-ih, pankeri su sa svojim primitivnim akordima jurnuli na Zimski dvorac rok biznisa. Bilo je to brutalno verbalno i muzicko obracunavanje sa zatecenim stanjem u kulturi i društvu uopšte. Dakle, dok su 1973. pjesme poput „Smoke on the Water” Deep Purple-a, i „Live and Let Die” Wings-a bile u samom vrhu top lista, jedna drugacija, agresivna vrsta muzike se radala. Rukom pisani njujorški casopis pod imenom Punk dao je ime novom pokretu koji su cinili New York Dolls, Television, Ramones. Medutim, ono što sada nazivamo pank rokom, nastalo je sa grupom Sex Pistols 1976 u Britaniji, gdje je pank kuliminirao kroz njihove nihilisticke lakrdije i politicke koještarije. Citav pokret trajao je manje od šest godina. Pank rok je nastao kao reakcija na dominaciju simfo-roka, mamutskih glam koncerata i pjesama od dvadeset dva 
minuta, od kojih obicno sedamnaest minuta otpada na solaže guitar-heroja u bendu. Pank je težio da se vrati prvobitnom osjecaju moci roka i prijetnje koju je on olicavao, stvarajuci namjerno „sirov” zvuk koji je naglašavao senzualnost i energiju na racun tehnicke virtuoznosti. Primarna zamisao bila je povratak jednostavnosti, pjesmama koje može da napiše svako ko zna da odsvira dva akorda na gitari, koja i ne mora da ima baš sve žice ( i najcešce i nije imala), i povratak, originalnosti (utoliko što se pjesmopravljenje ne bi svodilo na pracenje vladajuceg šablona: „intro-na-gitari-još-jedan-intro-na- klavijaturama-malo-visokotonskog- vrištanja-u-mikrofon-još-malo-vrištanja- solo-na-gitari-duži-solo-na-klavijaturama-nedocekani-kraj- pjesme”).Stvaraoci panka su svjesno smišljali šokantne, razorne formalne metode kao izazov za konvencionalne, žanrovske karakteristike tada vladajucih formi, i banalizujuce efekte industrija masovnog tržišta.
U SAD-u pojava panka bila je vezana za malobrojnu (uglavnom dvocifrenu) publiku Television-a, Ramones-a, ali su zato u Britaniji Pistolsi napravili prilicnu pukotinu u ondašnjem sistemu. Ali kako to obicno biva mocni sistem veoma brzo nade nacine da se zacijeli, i to najcešce koristeci se samim „efektom” pukotine, pretvarajuci zadobijenu smrtnu ranu u modni detalj, u nešto pozitivno i poželjno. Nije mnogo prošlo, a gomila fanova je svoju originalnost izrazila putem imitiranja novog šablona koji su, htjeli-ne-htjeli postavili sâmi Pistolsi. Tako su Pistolsi pretvoreni u svoju vlastitu negaciju nehotice postali muzicki establišment. U pokušaju da izazovu jednu vrstu diskriminacije muzike asimilovani su u muzicki establišment, uhvaceni u „pravac” i postali jedna odredena subkultura, potpuno bezopasni po bilo koga, a time i obesmišljeni. To je bila sudbina mnogih i to ne samo muzicara. Medutim, svojim razilaženjem, Pistolsi su našli nacin da izigraju sistem i to baš preko pomenutog Hajdegerovog koncepta „bivstvovanja-ka-smrti” ili „programirane smrti”. Posle njih ostalo je mnogo (i previše) pank-klanova ciji su clanovi sasvim pogrešno po zidovima ispisivali „Pank nije mrtav”, i time nesvjesno pokazivali suštinu subverzije: pukotina u sistemu moguca je samo na trenutak, posle toga postaje i sâmo oružje sistema u njegovom procesu samoisjcjeljenja. Transcendencija je moguca samo u trenutku, jedino trenutak je mjesto autenticnosti, trajanje svodi prije ili kasnije svaku umjetnost na mimezis i mimezis mimezisa, veoma cesto u njegovom najvulgarnijem obliku.
Na (programiranom) kraju ovog teksta ilustrovacu koliko je pokušaj Pistolsa bio neshvacen, cak i od samih njihovih fanova. O tome svjedoci jedan dogadaj sa turneje Sex Pistols-a, koji je ispricao Bob Gruen: „U toku putovanja, na jednoj stanici, Džoni Rotn je otvorio prozor i nagnuo se napolje. Fanovi su pritrcali. Neki klinac držao je jedan album i molio, „Oceš da mi potpišeš?” Džoni se samo nagnuo i pljunuo u album. Taj klinac je onda rekao, „Vau, covece, hvala ti! Ne mogu da verujem! Mnogo ti hvala!” Tada sam poceo da razmišljam. Ovo nije normalno.”
A šta jeste normalno?
M. Mijušković