Kako se postaje odličan majstor ceremonije? Evo ovako. Imaš petnaest-šesnaest godina, visiš na klupici u kvartu, trpaš se travom i pivom s istim ili još gorim barabama poput tebe, doma slušaš hip-hop toliko da već i komšijama izlazi na uši, razmišljaš kako ćeš i ti jednog dana biti novi 2Pac, Dr Dre, ali prije ipak Eminem zato što si bijelac. I onda ti se desi koncert Prti Bee Geea u KSET-u u četvrtak, i zapečati ti sudbinu. Ako taj dan nije nastalo barem deset novih MC-ja, repera ili kako se već zovu onda stvarno ne znam kad će. Prvo, moje znanje hip-hopa. Kratko ali slatko: počeo s Beastie Boysima, nastavio s Public Enemy, i završio na Wu-Tangu i nekim njihovim solo-projektima. Od domaćeg hip-hopa provalio sam samo Edu, prvi album Nereda i Stoke te sva tri Bolesne Braće. Sve ostalo što sam slušao, uglavnom je muzika nastala na tradicionalnim instrumentima tipa gitara, bas i bubanj. Ništa elektronika, samo organsko. Na tome sam stao i ostao, dakle, ne mogu se zvati podobnom osobom za ocjenjivanje nekog tko tek počinje u hip-hopu, a ono malo hip-hopa što sam slušao je najbolje od najboljeg, tako da mi treba jeben kalibar da mi zvuči uvjerljivo, a ne kao n-ta infantilna kopija 2Paca. Momci koji su bili support PBG-u, imena Jantar, Kali i Scriptor predstavili su kako to izgleda kad se počinje u ovoj teškoj raboti. Sve je tu: mišići, gadro, ljedro, utoke i murja, baš po PS-u, i to zvuči okej, ali džabe meni objašnjavati o tome kad sam ja malo prestar za ta sranja. U očima svih svojih prijatelja i napose prijateljica koji su im došli na koncert oni su vjerojatno jebali mamu i bili najzajebaniji gangsteri na svijetu. A u mojim očima bili su djeca s mišićima koji tek trebaju proći to o čemu repaju, ojačati glasove i skakati po stageu kao opareni majmuni da bi i rulja zajedno s njima skakala. Ali dobro, ima vremena. Ako ostanu u poslu dovoljno dugo, naučit će, tako da im ništa ne zamjeram. Samo naprijed i pamet u glavu.
Tko je išao na koncert PBG-a uglavnom zna pozadinsku priču, ali evo je ovdje u kratkim crtama, za znatiželjnike. Mjesto radnje: Jedna od zemalja seljaka na brdovitom Balkanu, njezin glavni grad. Vrijeme: šifra Slobodan, šabani na slobodi, turbofolk, sankcije i bombardiranje. U jednoj garaži na Kotežu, rađa se hip-hop čudovište, zatrovano ikonografijom američke ulice, “gudrom” i bolesnom svakodnevicom. Dok vani, izvan njihove garaže bjesne demoni nacionalizma, ekipica iz snova provodi vrijeme pijući, pušeći, šmrčući, slažući primitivne beatove od drum&bass matrica, repajući naopake i bolesne priče iz bloka začinjene karakterističnim beogradskom zajebancijom. Polako ali sigurno, bruse svoj stil, istovremeno nastupajući u drugim zemljama seljaka brdovitog Balkana i potajno šire krug obožavatelja. Danas, Slobodana više nema, nema ni sankcija, ostao je turbo-folk, šabani i pojebana svijest, ali ostali su i oni, hip-hoperi s početka priče. Oni se zovu Prti Bee Gee, Bad Copy i Bitcharke na Travi (nadam se da nisam nikog zaboravio, ispričavam se ako jesam) i njihovi side-projekti. Da su porasli u nekoj drugoj zemlji, recimo Americi, vozili bi se u Lincolnima, imali bi svoju liniju parfema i trpali bi se samo kvalitetnim drogama od kojih čovjek ipak nešto sporije izgara (o droljama neću ni da pričam). Ali pošto su i oni u ovoj situaciji kao i mi, i dalje vjerojatno voze poluraspale Opele i Golfove, ako uopće voze aute, i dalje puše istu rijetko dobru travu kao i mi, i repaju iste priče, možda s malo boljom produkcijom. Možda žive samo malo bolje nego na početku, možda se manje drogiraju, ali to ih ne čini manje simpatičnim. Dapače. Lijepo je vidjeti da postoje neki ljudi koje ne opterećuje dnevna socio-politička situacija, nego su im dalje na pameti droga, žene i …sarma.
Nastup Prti Bee Geea u četvrtak očiti je dokaz za to. Eufrat i Mikri su i dalje ostali onakvi kakvi su bili na početku dok je Moskri bio živ. I dalje su to party-manijaci koji će svakoj dobroj publici ostaviti dušu u amanet, prolijevati znoj i pivo pa i zapaliti pokoji džoks zajedno s njom. Što se derneka tiče, tu je svaka stavka ispunjena i nema šta da fali. Svaka je stvar lijegala na svoje mjesto, baš kako treba, a pogotovo zujeći groove napušene dizalice “Klabing”, zbog koje sam se osjetio kao da nisam ništa pušio prije koncerta pa se tijelo samo od sebe krenulo gibati. A kad imate klasičnu KSET-ovsku gužvu, gdje čovjek stoji čovjeku na ramenima, a na balkonu skapavate u oblaku dima, ne ostaje vam puno mjesta za ples osim onih uskih spiralnih stepenica. A plesati na njima, ako niste cirkusant, žongler ili balerina, je jako, jako teško.
Iako su se PBG svojski trudili da održe savršenu atmosferu, moram primijetiti da više nisu kapaciteti kao nekad. Stalno su im dolazile runde od ekipe, a bogami ni džointi nisu bili rijetki. Ne baš tako često kao pivo, ali sasvim dovoljno da se i kakav Jamajkanac otruje od dima, a čini mi se da je Eufrat od nekoga iz prvih redova dobio nekakve tabletice koje je čvaknuo s takvim guštom kao da su čvarci. Kad se to sve zbroji, logično je očekivati pad koncentracije i nepovezana trabunjanja od obojice između pjesama. Ali, budući da je sva publika u KSET-u bila u istom filmu (čitaj, razbijeni ko avioni) ne vjerujem da je to ikome smetalo.
I za kraj, osobni apel PBG-u: Momci, polako s tim drogama i poživite nam malo duže. Imate sasvim dovoljno razloga za to. Recimo, da nam opet dođete u ZG, i objasnite kako se to radi.
Đole Divlyna