Svaki reunion izazove u meni podijeljeni osjećaj ushićenja i sumnjičavosti. Srećom (kako to ironično zvuči), bendovi-povratnici u širokom luku zaobilaze naše krajeve pa i ne dobijemo priliku da taj prvi emotivni nalet sprovedemo u katarzu ili razočaranje. U tom smislu je Rage Against the Machine vjerovatno jedini bend koji željno prizivamo 17 godina, bez ikakve pomisli na to da bi susret sa tim mitskim herojima mogao da nam rasprši iluzije. Tu činjenicu je prepoznao i vjerovatno najbolje ulovio sam Morello kad je rekao da nijedan njihov koncert nakon 2000. nije „nostalgia show”, te da se njihove pjesme iznova rode na svakoj bini. Ipak, bez Zack-a (a i bilo koga od četvorke) mizerno bi bilo nazvati nešto reunion-om. Očigledno su i sami tako promišljali čim su odabrali alternativno ime za ovu turneju. I pored toga što je umjesto Zack-a bilo moguće vidjeti još dva heroja na bini, jednostavno, ovo nije bilo jedno od dugo čekanih okupljanja. Već nakon prvih živih snimaka potvrdio sam svoju skeptičnost. Djelovalo je kao da je priča na momente mlitava, čudno ušminkana i pozerska.
Ipak, kartu sam bez razmišljanja platio. Tek kad je stigla saznao sam da će im društvo praviti House of pain, što je bio prilično prikladan i zanimljiv poklon. Na jutro koncerta shvatio sam da osim dva benda postoje „+ gosti”, ali ni sad ne znam ko su ti gosti bili jer je House of Pain počinjao u 20:15, a to mi je djelovalo kao pravo vrijeme da se počne noć. Koncert se održavao u centru Zagreba, u okviru kompleksa Šalata. Dočekao me je otvoreni amfiteatar okružen tribinama, nešto poput Stadiona malih sportova. Na samom kraju niska, osrednja bina bez video bima ili bilo kakvih okolnih zafrkancija. „Plain and simple”, prijatno me dojmila ta nepretencioznost. Praznjikav prostor kroz koji se lako probijalo do prvih redova i izostanak pompe na ulazu već su pravilno upućivali na to da će u masi biti sasvim podnošljivo i da stadion nije rasprodat.
House of Pain je bio započeo svoju riječ. Everlast, kog nikako nisam uspijevao da ubacim u onaj dres Celtics-a, na bini se držao iskreno i posvećeno tako da je uspio da dobrom dijelu publike pokupi svu pažnju. Bez ikakvog pretjerivanja, glumljenja, izlizanih zahtjeva od publike koji obično služe da prikriju slabosti izvođenja, sat vremena nas je vozao odličan hip-hop groove. Zvuk je bio čist, DJ, bubnjar i 3 MC-ja su imali svoje jasno mjesto u spektru, što me radovalo kao najava za glavnu stvar. Neočekivano, vrhunac nastupa nije došao sa najprepoznatljivijom „Jump around”. Nešto prije toga, Everlast je objavio da će na scenu pored njega stati B-Real. Dok sam slušao te riječi i nazirao mu siluetu u pozadini, koliko god banalno zvučalo, osjetio sam da se u publici desio neki potres, da je nešto puklo u svima nama, i tek sam tad shvatio koga sam zapravo došao da čujem te noći. Nemam pojma koju su pjesmu njih dvojica izveli, ali je očigledno svima nama u publici bio dovoljan to meketanje, ta najprepoznatljivija boja glasa u hip-hopu da napravimo prvu šutku.
Ne više od 20 minuta pauze i sirena se oglasila. Narednih sat i po proveo sam bez ijedne misli. Za sve to vrijeme jedva sam dolazio do vazduha. Nadobijao sam se modrica, masnica i podliva i vrlo vjerovatno napravio podosta njih. Svi smo znali šta nas čeka, svi smo napamet znali koja je bomba naredna na spisku, vrištali smo i prizivali ih tokom već odavno uhodanih intro-a, ali niko nije očekivao da će to tako da nam saspu u lice.
Sad bi trebalo da se odaljim kao da sam bio na tribinama i napišem par opaski i za stručnjake, koji bi radije cijeli koncert virili Tomu preko ramena da osmotre dobro kad se koja pedala pritiska, koje su joj specifikacije i kako je odvrnuta. Povremeno sam uspijevao da se zapanjim kako zapravo slušam najusviraniji Rage ikad. Nikad trojka nije tako legla na sve pjesme. Bez ijedne šupljine u zvuku i znanih nam trenutaka raspadanja, koji su im tako dobro pristajali na džinovskim binama širom svijeta. Svaka pjesma je dobila nešto brži tempo, čime je vjerovatno kompenzovan nedostatak Zack-ove energije, ali nisu djelovali usiljeno i mehanički zbog toga. Pretpostavljam da je ovakav zvuk dijelom i posljedica uvođenja DJ-a u bend, što ih je natjeralo da se poslože „po kliku”. Morello je u svakoj pjesmi imao posebnu poslasticu jer većina solaža nije odgovarala originalnoj, a Brad i Tim su se utopili u jedno kao što se na malo kom dostupnom živom snimku dešavalo. Ne mogu da kažem da je iko dostojna zamjena Zack-u, ali sigurno da su Chuck D i B-Real donijeli određen ležeran šmek, koji je pjesmama dao zanimljiv ton, a veoma su vješto uspijevali da pariraju tempu i snazi time što su uigrano dopunjavali i podržavali jedan drugog. Setlistu ćete lako pronaći i sami, a ispostaviće se da je izostanak bisa bio još jedan pozitivan detalj, jer su nakon „Killing in the name” pozvali House of Pain nazad na binu i svi se skupa još jednom iskakali uz mantru „jump, jump, jump, jump”. Nakon toga su vrlo jednostavno rekli da je to sve od njih i niko nije ni pomislio da im traži išta više.
Ono što me možda i najprijatnije iznenadilo bila je masa, pozitivno naelektrisana i očigledno jednako kao ja željna da ispusti iz sebe nešto što se gomila od prvog susreta sa RATM. Šutke nisu prestajale, skakalo se, pravili su se pit-ovi, dive-ovalo se, a sve to bez ikakve gužve i trpanja. U sekundi se reagovalo na padove, koji su jedino bili prouzrokovani nezgodnim doskokom na ležećeg policajca koji pokriva kablove. Na kraju krajeva, iskreno su djelovali svi komplimenti sa bine upućeni publici jer mislim da ih je i zaslužila. Danas sam na nekoliko zagrebačkih portala naišao i na tvrdnje lokalnih poznavalaca scene da ih je sopstvena publika zaprepastila i da već dugo godina nisu doživjeli tako energičnu noć, a i začudilo bi me da nije tako, ako samo malo obratimo pažnju na razvoj regionalnih festivala i koncertnih ponuda iz godine u godinu.
Sve u svemu, sigurno da u Zagrebu nisam vidio RATM, ali poslije svega doživljenog pitam se, ako taj dan dođe, kako ću tek njega preživjeti.
Ilija Gajević