Nekako godinama i kome nije blizak kalifornijski zvuk, gotivi Propagandhi. Razlog je prost, estetika im nije baš kalifornijska. Ozbiljne političke poruke koje su slali godinama, kao i to da dolaze iz snijega prije nego li vječitog ljeta dovoljan je pomak da ih vole i ljudi koji slušaju ekstremnije podžanrove i zbog toga što se često koketira i sa metalom.
Propagandija plus nema neko vrijeme, taman dovoljno da se jako uželite ovoga benda i oni vam obavezno isporuče album koji komotno slušate od kad izađe do sledećeg. Nije bilo greške ni sa ovim albumom, upravo suprotno, kad bend pogodi šta da isporuči, a da nije pretenciozno i da ide u skladu sa njihovim porukama i zvukom, onda dobijete jedan od albuma godine.
Od covera, pjesama do live izvedbe novih stvari (mnogi su ih već uhvatili po Evropi) sve to štima i zvuči. Ja sam prvo bio uhvaćen sa No longer young, a i ide mi u prilog godinama, ali stvarno zvučali su kao bend koji tek dolazi, new breed. Nema tu prepeglavanja, izmotavanja, to je taj lijepi organski zvuk i poruka. Sve druge pjesme pa i Cat guy su na mjestu i zapravo, niste svjesni da vam je prošlo 45 minuta svirke.
Vokali, muzika – koja je pank, pank metal, kako god ko karakterisao je začinjena odličnim vokalima. Chris i Todd isporučuju emociju, bijes, tugu, radost. Sve i da prave prosječne albume, a ne prave, njihov odgovor seksističkom Zapadu i pro feminisitčki i antifašistički pristup dovoljan je za sve nas da kažemo sa radošću da je Propagandi tu i da ne ide nigdje. Ipak Kanada je to, sa sve SNFU, DOA, i ostalim majstorima…
ĐorđepunX