Primordial Pop. Daleko od toga da su Primordial pop, nego su me pojedina instrumentalna rješenja na pjesmi “To Hell or Hangman” podsjetila na pop bendove koji sličnu bubnjarsku temu dosta često koriste. Blondie su često koristili … ili U2. Blondie Primordial. U2 Primordial. Šala ljudi, šala.
Tako neobična pjesma za Primordial, i to je čini još i zanimljivijom i pravo je malo remek djelo. Nažalost, i jedina slična na albumu. Ostale su mnogo mračnije, i više nego obično, i album ima neku beznadežnu atmosferu koju remeti samo gore pomenuta „To Hell …“. Prije nje, i poslije nje, potpuna pustoš. Dok slušam ove pjesme, imam osjećaj kao da posmatram neku pustaru, sparušenu od neke užasne vatre, ogoljenu, mrtvu i punu skrivene jeze. Nimalo veseo album, ali nije ni čudo poznavajući ukus benda.
Ne bih dalje popovao. Album je manje pompezan nego neki prethodni, a više suština, direktan i mračan, jako mračan, nikako za ljeto. Jeste da je donekle malo razočarenje nakon velikog „Where Great Man Have Fallen“ i maestralnog živog albuma „Gods To The Godless“, ali Primordial imaju svoju publiku i oni će ovaj album dobro prihvatiti, i to je jedino i bitno.
Nikola Franquelli