Nabrojite mi 50 kvalitetnih američkih pisaca? Batalite me onih tzv. “bestseller” pisaca koji se prodaju po šoping centrima tipa Wallmarts, i hvale ih uvjek ista partija ćelavih recenzenata iz dnevne štampe, plaćenih da pišu i u nedogled ponavljaju debilne hvalospjeve o smeću dok prebacuju ostatke kose preko uglačane ćele. Na 300 i kusur miliona duša koliko ih ima, procenat je poražavajuće mali. Sa dužnim poštovanjem prema autorici ove biografije, a itekako je očigledno njeno oduševljenje bendom i njegovom istorijom, i ova njena knjiga spada u tu kategoriju literarnog prosjeka. Gospođa jednostavno nema dara za pisanje novele, a biografija pored šturih informacija treba malo i maštu da zagolica. Nije to ništa loše, ili čega se treba stidjeti, ali na silu objaviti knjigu, a očigledno se nema talenta za pisanje, je greška sa njene strane, te je pokazatelj čitalačke inteligencije sjevernoameričkog kontinenta gdje ovakve knjige prolaze, i uveliko ukazuje na gramzivost izdavača da se lako zaradi na zvučnom imenu benda AC/DC (prošli put sam ovako bio namagarčen sa tzv. legitimnim izdanjem „Back In Black” istorije prije desetak godina. Na DVD-u je stojao omot „Back In Black” albuma i naznaka „Special Edition”. Možete misliti kako sam se kao klinac oduševio i odmah uzeo. Kad ono dokumentarac o stvaranju i snimanju albuma, a sa druge strane omota, dolje, sasvim dolje, čak i ispod uobičajene legalne sekcije, piše da DVD nije autorizovan od strane benda. Ispade da je neka privatna TV kuća napravila dokumentarac, upakovali ga u omot gorepomenutog AC/DC albuma, i tako uvaljivali. Sve to zahvaljujući nekoj rupi u zakonu koju su naknadno vlasti sanirale).
Elem, izvinite me na digresiji … knjiga … ne govorim o samom bendu. Ne govorim o njegovoj istoriji. Ne govorim o svih dogodovštinama, uspjesima i tragediji Bona Skota, te nevjerovatnom uspjehu, već govorim čisto o načinu kako je knjiga pisana, o stilu, žargonu i izražavanju. Biografija je napisana amaterski, neinventivno i kao najobičniji udžbenik istorije za osnovnu školu – suho, šturo i nezanimljivo, natrpano datumima i mjestima i samim tim, na momente prava je tortura za čitanje zbog koje će te preskakati pasus za pasusem. Drugi dio knjige, od „Back In Black” albuma i od kada je Brayan Johnson u bendu, je malo zanimljiviji, tempo je malo brži i više je detalja, što nije za čuditi shodno astronomskom uspjehu koji je ovaj album postigao u Americi i koliko su pojedine pjesme ušle u svaku poru svakodnevnog života jednog prosječnog građanina Sjeverne Amerike, ali i dalje knjiga pati od slabog literarnog izražavanja.
Nema smisla bacati pare na knjigu koju bi polovično pročitali, a i ako je uzmete, čisto kao kolekcionarska vrijednost, onaj gorak ukus u ustima nakon otrežnjenja je baš neprijatan, i toga bih da vas poštedim. Bolje te iste pare potrošiti na digipak reizdanja diskografije benda, ili „Bonfire” box seta. E, to je prava stvar!
Nikola Franquelli