Seriju naših multimedijalnih tribina koju smo započeli početkom ljeta u Podgorici, a nastavili u Nikšiću za vrijeme Lake festa, nastavili smo početkom septembra. Domaćini trećeg Premotavanja bili su Bedem fest a prelijep prostor male pozornice je iskorišten kao scenografija za našu priču.
Ovo Premotavanje obilježilo je predstavljanje stripa i ilustracije kroz rad grafičara i strip autora Ilije Nikčevića i njegove škole stripa. Više o ovome čitaćete uskoro na našim stranicama, a moderator te tribine Luka Rakojević nam je spakovao i intervju sa čovjekom čije se ime dosta pominjalo tokom samog razgovora – legendom Yu stripa, Lazarom Sredanovićem. Muzički dio programa osvježio je svojim nastupom Draško Đukić. Osim svojih numera prisutni su mogli čuti njegove izvedbe Radioheada, Soundgardena, ali i Azre. Centralni dio Premotavanja, kao i do sada zauzela je tribina. Ovog puta smo je posvetili organizaciji i problemima organizavanja festivala, simbolično taj dio programa nazvan Rokenrol Cirkus – po kultnom ostvarenju Rolling Stonesa.
Gosti tribine su bile i prve dame na ovim našim događajima, Dunja Marušić (Rok akademija Zaječar), Sanja Šišović (PR Bedem festa), Milan Korać (Sekretarijat za kulturu, sport, mlade i socijalno staranje Opštine Nikšić), Bojan Lalović (Radio bruškin i SeaRock festival) i još jedan gost iz Srbije – Marko Šelić – Marčelo – hip hoper i pisac. Moderator tribine je bio Đorđije Njunjić, član ekipe Mulja i bubnjar Punkreasa.
Cijela priča je krenula je od problema i prepoznavanja potencijala mladih snaga, i nužnosti postojanja propratnih programa. Tako je gošća iz ekipe Zaječarske gitarijade (ZG dalje u tekstu) predstavila projekat na kojem radi u sklopu nje – Rok akademiju. „Ona je namijenjena mladima bendovima, i u sklopu nje se daju kako praktični savjeti – štimovanje instrumenata, održavanja istih… pa do onih složenijih – menadžmenta eventa, organizacije svirki i ostalih pratećih stvari vezanih za rad bendova. Ove godine je bilo oko 500 prijavljenih bendova, koji se često nakon ZG i sami upuštaju u organizaciju događaja” – rekla je Dunja.
ZG je začeta prije 40 godina zahvaljujući mladim bendovima Zaječara koji su htjeli osim zabave za sebe i prijatelje da pokrenu neke stvari i dobiju medijski prostor. Što se finansijskog dijela tiče, pojasnila je Mijatovićka, Zaječar je glavni pokrovitelj. Postoji institucionalna podrška. ZG kao fest je pod Ustanovom Gitarijade koja je gradska ustanova.
Ispred SeaRocka se na ovu priču nadovezao Bojan Lalović i pomenuo iskustva i poteškoće tog primorskog festa. Kazao je da mimo opštinske podrške, jednom festivalu je potrebno, prije svega, dosta inovativnosti. „Srećom Bedem fest ima podršku Opštine i izrasta u odličan festival. Kada poredim sa Searockom koji traje dva dana, i za koji treba masu energije, ne znam kako uspijevaju Bedem fest da održe živim sva četiri dana” – rekao je on i dodao – „Pored svih sponzora, opet treba dosta cimanja i kreativnosti, razmišljanja šta možemo novo. Evo, sviđa mi se što ove godine postoji ova panel diskusija. Ako ne pričamo o tim temama, malo će se šta promijeniti”.
Otkrio je i da Searock planira još mnogo toga, i da iza njihovog projekta stoji tim od 30-ak ljudi. Bitna stvar je da svi rade volonterski. „Što se tiče publike, ona je iz regiona, dođe dosta turista, upravo zbog samog Kotora. Možda smo kao organizatori malo sebični, jer dovodimo bendove koji se nama slušaju, ali srećom scena Searocka je uvijek puna – do dvije hiljade ljudi” – kazao je Lalović, a na pitanje moderatora o konceptu SeaRocka i bendovima kojima se tamo pruža prostor, odgovorio je jednostavno: „Moj lični stav je da smo izgubili osjećaj slušanja muzike, i da je sve prešlo na prenos energije. Iskakali smo se, dobro se proveli i možemo sada na posao”. SeaRock u tom smislu daje jedinstven osjećaj i atmosferu kada je festivalska ponuda u pitanju.
PR menadžerka Bedem festa Sanja Šišović je prisutne uvela u priču ovogodišnjeg izdanja Bedem festa i objasnila da je prebacanje i širenje festivala zahtijevalo više entuzijazma i ulaganja. Nova bina u dnu tvrđave je morala da se napravi zbog izvođača i najavljene posjete. „Bedem je nastao na ideji da promoviše neafirmisane nikšiće bendove. U međuvrmeenu se stvar širilia, potpisali smo i memorandum o saradnji sa ZG iako su generalno ta dva festivala različitog karaktera, ZG takmičarskog, a Bedem još uvijek drži tu inicijalnu ideju podrške mladim snagama na drugi način” – kazala je Sanja.
Ona je otvorila svakako značajnu temu kojoj će se učesnici vratiti kasnije, a to je pitanje besplatnog ulaza na festivale. „Ako dovedete velika imena na fest, to košta. I koliko god da je fest kvalitetan ili sa dugom tradicijom, nije lako takav program isplatiti. Opštine, centri za kulturu i njihova pomoć nijesu dovoljni za održavanje svega toga. Potrebno je ipak dati više, kreirati strategije, pokrenuti fundrising i slične stvari kako bi se pomoglo širenje festivala. Nedovoljna je i vidljivost i medijska prisutnost festivala” – prenijela je svoje viđenje ove teme i zaključila da Bedem fest upravo umrežavanjem sa regionalnim festovima ima za cilj jačanje tih veza i bolju prisutnost u regiji.
Gost iz Sekretarijat za kulturu, sport, mlade i socijalno staranje Opštine Nikšić se osvrnuo na stanje u muzici u gradu i kako sve to utiče na turističku ponudu ošptine. „Nije se u ovom gradu stvarala muzika za široke narodne mase, već je imala dobar autorski pečat. Tako ovi festovi koji se dešavaju ljeti i sa jeseni okupe zavidan broj ljudi i poboljšavaju turističku ponudu. Problem koji sada postoji je medijska nevidljivost malih ali kvalitetnih bendova. Oni nemaju dovoljan medijski prostor iako stvaraju nešto kvalitetno i prepoznatljivo”. Korać se još osvrnuo na jedan aspekt ovogodišnjeg Bedem festa koji šalje jednu jaku poruku „Mir brate Mir”. I to upravo sa tvrđave koja je dugo bila simbol ratova.
Na pitanje moderatora tribine o zastupljenosti alternativne kulture i načinima uvrštavanja iste u programe koje kreira sekretarijat i Opština, Korać je objasnio da je formiran tim u kojem su kulturni radnici, ali i oni koji rade u Opštini i da taj tim prikuplja i razmatra zahtjeve. „Vodimo računa da se održi nivo, da program bude prepoznatljiv, pa da se kada se jednom osvrnemo vidimo da je to bio kvalitetan program. Bedem fest je inače jedan od ključnih programa septembarskih dana kulture, pa i to govori za sebe. U tom programu je preko 30 sadržaja, a BF je dobio centralno mjesto” – zaključio je Korać.
Za kraj prvog kruga predstavljanja ostavljen je paraćinski hip-hoper, pisac i priređivač Dilan Doga u izdanju Veselog četvrtka. Marčelo je otkrio da je ovo jedan od poslednjih nastupa koji će odraditi on i ekipa pred novi materijal.
„Alter kultura ne stoji najbolje, jer ni visoka kult ne stoji najbolje. Finansije su potrebne da bi se festovi desili. Glavna ideja je da fest bude samoodrživ i isplati sve troškove. Uključivanje institucija ima veze sa činjenicom da se drugačije ne može. Volio bih kada bi se te institucije na Bakanu bavile festovima u širem smislu, borbom protiv šunda i kiča, protiv uprostačenja regionalnh nacija, jer to je prijeko potrebno. Publiku jednostavno ne zanima alternativna kultura i zato i ne dolaze na takve festivale. S tim se moramo suočiti. Ljude to ne zanima dovoljno, jer je nešto drugo u prvom planu. Ne zanima ih jer establišment šalje poruku da tako nešto nije poželjno” – krenuo je redom Šelić, iako je na početku istakao da bi volio da je imao vremena da se pripremi za tribinu, zbog same širine teme. Ipak to mu nije zasmetalo da ovu priču kojoj prisustvuje i kao posmatrač, ali i učesnik zasladi i konkretnim primjerima. U tom pravcu je i nastavio: „Smatram da svako osim svog javnog bića ima pravo i na privatno, ali kada vidite većinu ljudi koji čine polititički establišment u prvim redovima Cecinog koncerta. Kada vidite gradonačelnika Novog Sada koji na televiziji optužuje one koji se protive tom koncertu, za pobunu lažnih elitista koji se femkaju, to je treutak dna. Dno je kada vas neko optuži da ste elitista, jer TO ne smatrate kulturom, već pukom zabavom. Samo mislim da treba biti pošten pri razvrstavanju šta je kulturološki materijal a šta ne. Imate prava da slušate šta želite, i da ne posjetite nijednu kulturnu manifestaciju, ali ako ste javna ličnost imate određenu odgovornost. Kao građanina me brine budućnost ako me vode ljudi koji se oduševljavaju i podržavaju rijaliti programe” – obrazložio je detaljno odlični Marčelo. Dodao je još i da se protiv kiča i šunda ne borimo institucionalno, već se sa tim šegačimo. Istakao je da tome treba stati na put odgovornije i podsjetio na Kojinu kovanicu „Neukukusu treba reći ne” kojoj se nema šta dodati.
On je produbio problem koji je ranije tokom tribine načela PR Bedem festa i nadovezao se na njenu priču o festivalima i publici. Jako je bitan, po njemu, taj trojni odnos organizator, izvođač i publika. Međusobna tolerancija je nužna jer svi stoje na istoj strani.
„Lično nikada nijesam pričao o problemima festivala u javnosti, iako ih ima. Nijesu svi jednako dobro organizaovani. Svi smo na istoj obali, pa mi ta vrsta kritike zvuči jalovo. U četiri oka je ok reći te stvari, ali iznositi to u medije je klasično potkopavanje. Podrška mladim bendovima je izgleda isključivo danas festivalski posao, a i to veze ima sa smrću izdavača i ploča. Albumi postaju stvar kojom se bave manje ili više strogi konceptualisti. S obzirom na to da je to tako, sada kada nema headhuntera, desilo se nešto što liči na poštenu borbu. Snimite okačite na net, ali je to i medveđa usluga. Pred slušaoca iskače buljuk toga, pa slušaocu opet mora neko dati putokaz. Potrebno je to, jer ima ljudi koji vole da se bave stvaranjem, ali nijesu za to” – kaže Marčelo.
On smatra da su upravo festovi prava mjesta gdje mlade snage pokauju šta umiju, a publika ih može čuti u nevještačkom okruženju. Uslijedila je lijepa paralela sa sveprisutnim tv rijalitijimia: „To je potpuno različito od takmičarskih šoua. Makar to bio i kičerajski pravac, vi ste nekom ko je sanjao o nastupu pružili šansu. Oni daju šansu nekom ko je potpuno anoniman. Izvodite to biće pred milionsko gledalište, i dajete mu jednu nehumanu šansu. Sjutra dan svi znaju za vas. Svaka kuvarica! Ali, za godinu dana niko ih ne pamti. To dođe savremena vrsta arene i koride. Publiku zanima takmičenje, nadmetanje, a ne karijera učesnika. Sve je to pomalo laboratorija i eksperiment. Festival nema lijevo ni desno, bend svira i osvaja publiku”.
Treći dio tog problema o kojem se pričalo je publika koja je i sama zaražena rijaliti klicama, fotografijama, autogramima, koje su propratne stvari. „Nije bitna muzika, strip, ili film već slikati se sa poznatim. Postoje dva načina da držiš čovjeka u neznanju. Jedan je da mu ne kažeš ništa, a druga je da ga poliješ informacijama pa da on ne zna ništa iako su informacije svugdje. Što više dobro organizovanih festova će dati razlog da se izvođači tretiraju kao ljudska bića a ne kao automati. Takođe gajenjem koncertne kulture ljudi će se navići da sve ovo nije besplatno. Postoji fina granica da se svi držimo zajedno i da je sve danas besplatno. Ako naterate izvođače da je ono čime se bave hobi, onda ne očekujte vrhunske rezultate. Pol Valeri je raskrinkao tu ideju da muze šapuću umjetniku, a on je daktilograf. Kad bi to bilo tako, onda bi bilo ko mogao da bude stvaralac. Ideja je ipak stvar trenutka, ostalo je rad. Sređuj sve dok ne dođeš do rješenja” – pričao je Šelić na ovu temu. Cijela alternativna scena, smatra, je natjerana da se bavi brojnim drugim stvarima, da ne bi prostituisala umjetnost koju stvara. Potpuno je logično da zapostavljajući pomalo stvaranje i baveći se menadžmentom i PR-om i ostalim propratnim stvarima, kvalitet stvorenog djela ipak pada. Festivali tu donekle rješavaju stvar, i uče publiku da karte nijesu skupe, i da su znatno niže nego u svijetu. Za toliko bendova je simbolično platiti ponuđene cifre. „Potrebno je ogromno razumijevanje unutar toga trojstva, plus podrška opštinske uprave. To su ključne stvari za opstanak” – zaključio je svoju priču na ovu temu Marko Šelić.
Glavni od tribine – Đorđije Njunjić je ukazao i na paradoks da publike ima ljeti, ali da zimi nema ni scene ni bendova, a ni publike. „U Nikšiću je dobra stvar što su se bendovi organizovali. Takođe mi se čini da uvijek ispada da je neko sa strane kriv. Mediji ili nešto slično, a treba istaći i zavist i nezdravu konkurenciju među ljudima i bendovima, koja jednako usporava rad” – sumirao je iskustva.
Na njegovu opasku, se nadovezao Marčelo koji na ploči „Pozerište” ima jednu pjesmu koja se bavi tim stvarima. „Ima problema u našim redovima, ljubomora je ogromna. Normalno je da te osporavaju. Problem je kada te usporavaju. Moj problem je što sam iz malog grada – Paraćina, gde smo morali da se držimo zajedno. Imali smo jedan klub gde smo svi bili – reperi, rokeri, džezeri… i prirodno mi je da u tim ljudima vidim saputnike i sapatnike. Zato mi je nenormalno kada vidim tu borbu i potplitanje noge. Ipak je publika ta koja će prepoznati vrijediš li. Ne držati palčeve drugima mi je suludo, to ne želim ni ovima drugima, koji nijesu u našoj priči, a ne svojim kolegama” – odgovorio je reper na opasku moderatora.
Nakon ove korisne digresije i slikanja šire slike, u priču se vratila i gošća iz Zaječara se ipak na kratko osvrnula na iskustva sa njihove Rok akademije, te situacije da su se bendovi koji su prolazili kroz nju ipak držali zajedno, te da nije bilo međusobnog rivalstva. Istakla je i da se svi oni susreću sa istim problemima – nedostatak prostora za vježbu, za snimanje…
Pauzu je iskoristio moderator da u okviru priče o rivalstvu pomene i nedavnu akciju beogradskih bendova koji su se bunili što uvijek sviraju isti poznati likovi, a mlade snage nemaju vremena i prostora da se pokažu od njih. Na to se nadovezao čovjek koji je dio te iste scene.
Marčelo: „Tačno, ima toga. Mi živimo u klimi koja ne podržava autorstvo. Mi smo učestvovali na festu gdje je hedlajner – cover bend. Nijesmo sposobni kao regija, da odgajimo podrškom, lijepim riječima i ljubavlju jednog novog Arsena Dedića. Kada govorimo o ovim masovno gledanim takmičenjima, to su stvari koje njeguju cover bendove. Sugeriše se bendovima da budu cover bendovi, sviraju po klubovima od grada do grada; da se zapostavi autorstvo. OK, treba to da postoji, ali ako je to ono glavno, ako ne možete dovesti autorski bend u svoj grad jer neće doći dovoljno ljudi, a hoće na neki cover bend, onda je velika kriza autorstva. Na ZG se desilo jedne godina da je Nikola Vranjković dobio opasku od jednog kolege da je upravo Block out kriv zbog svojih mračnih pjesama i nesviranja onoga što masa hoće, što je rokenrol tu gde jeste. Suludo je reći da je Nikola svojim autorstvom potkopao rokenrol. Kako kaže Migel Servantes, nije tačno da masa zapovijeda medijima šta će biti glavno; „Nije kriva svetina što traži gluposti, već onaj koji nema šta drugo da joj ponudi”. Da mediji ne povlađuju onom najnižem u čovjeku, jer je najjednostavnije i najlakše za prodati, stvar bi bila drugačija. Živimo u vremenu kada se ne traži mišljenje ni o čemu. Sjećamo se svi vremena kada je bilo drugačije. Ne može danas ništa biti kultno kao jedna pjesam Milana Mladenovića, ali ne može se stići do toga ako svi tražimo vjernu interpretaciju toga Mladenovića, a ne novo stvaralaštvo” – kroz lična iskustva i slikovite primjere odreagovao je Šelić.
Prirodno se na ovu priču nadovezala ona o kotorskom festivalu koji je jedan od najjačih u regionu kada je autorski pečat u pitanju.
Bojan: „Trudimo se da dovedemo najbitnije stvaraoce Amerikana scene. Ove godine je to bio Lambchop. Došlo je dosta ljudi iz regiona koji jednostavno nemaju prilike da čuju takve bendove. Kad su ljudi čuli italijanski Sacri Cuori pali su na dupe, jer nijesu imali ranije prilike da ih čuju. Što Marko kaže, ne smijemo dozvoliti na festovima cover bendove, ako hoćemo bilo kakav napredak. Nikšić ima jako dobru scenu kada je u pitanju tvrđi zvuk i to treba podržati. Na Searocku se trudimo da uvijek imamo crnogorske autorske bendove. Ove godine su bila dva sa skroz autorskim repertoarom, jer ako tako ne razvijamo stvari, uvijek ćemo se vrtjeti u vrzinom kolu ispjevanih stvari”.
I Šišovićku je inspirisala Marčelova priča o umjetnosti kao hobiju i problemima sa autorstvom: „Nedavno sam pričala sa autorskim bendovima iz Nikšića i probala sa njima napraviti spisak mjesta u zemlji gdje bi se plasiralo autorstvo, izbrojali smo ih na dvije ruke. Dok god je tako, festivali su jedina opcija.
E sad, zašto ovakav miks bendova i žanrova na Bedemu. Sami korijeni festa su u podršci manje afirmisanim i kvalitetnim bendovima. Miks svega je težnja da se ta ideja ostvari. Uz sve te manje bendove morate dovesti i poznata imena. Kada rastete iz godine u godinu imate obavezu da budete bolji i da dovodite zvučnija imena. To je ono, čini mi se, što fest čini drugačijim od ostalih”.
Da bi se stvari pokrenule i van festivala potreban je i prostor, a on se može naći u napuštenim halama bivših industrijskih giganata, kojih je naša zemlja prepuna. Milan Korać je otkrio da je pokrenuo tu inicijativu. To su svakako najjeftiniji prostori za korišćenje, a… ne koriste se. I gradski park je jedan od takvih. Sve je to i pravno lako izvodljivo, otkrio je Milan Korać, ali… Iako je to sve lijepo na papiru, izuzev rijetkih primjera kao što je KC Punkt koji je nakratko revitalizovao ruinirani Dom vojske ili Lake festa koji je animirao ljude tri noći na platou Doma revolucije, te naravno Bedem festa, nedostaje čini se i više inicijative i više podrške institucija.
Bojan Lalović se nadovezao na ovu priču sa iskustvima Slovenije u kojoj je mladim ljudima dat prostor koji je neuslovan za korišćenje i napravili su nešto što od toga. Slovenci daju takve prostore u trajno korišćenje, bez plaćanja rente. Objasnio je da bi Nikšić mogao biti takav pilot projekat u Crnoj Gori gdje ima ogroman broj napušteih fabrika koje se trebaju iskoristiti.
{youtube}Je1bwrhAs80{/youtube}
Za kraj tribine, lopta se vratila na same festivale, pa su Dunja i Sanja objasnile šta je konkretan plod saradnje njihova dva festivala. Ove godine je pobjednik ZG Sylenth svirao na Bedem festu, a BF je u u revijalnom dijelu, gitarijade u Zaječaru predstavio lokalni sastav Mangrov. Kroz sve te promocije i festove, se pokazuje da bendovi mogu da napreduju i da muzika ne bude hobi, već posao ili nešto od čega će da živi. Kao sa Gitarijadom, Bedem fest je slične dogovore sklopio i sa Rastokom iz Jelaha, Omladinskim festom iz Subotice… Otkrili su da je Bedem fest uspio izdejstvovati da se svake godine u revijalnom dijelu Gitarijade u Zaječaru pojavi jedan bend iz Nikšića.
„Mi smo dobili preko 600 poruka od bendova da se pojave kod nas, ali to više ne ide tako. Upravo je tu problem kako jedan bend treba biti dovoljno vidljiv i da se dovoljno čuje kako bi mogao nastupiti na nekom festu. Tu festivali kroz saradnju mogu odraditi dobar dio pomoći” – kazala je Sanja Šišović. Svojevrsnu repliku ovome je imao predstavnik SeaRocka koji ne umanjujući uticaj festivala smatra da je bitno da se autorstvo digne iznad svega. On smatra da ima mnogo bendova koji nijesu prošli kroz festivale, ali su se izdigli do zvijezda. Kao svježe primjere naveo je: Artan Lili, Repetitor, Stutgart Online… „Mislim da autorstvo može da odradi više nego bilo koja pobjeda na festivalu” – zaključio je lalović.
Nakon više od devedeset minuta druženja i konstruktivnog razgovora, moderator i gosti su se pozdravili sa prisutnima i prepuštili bedemsku scenu kantautoru iz Herceg Novog – Drašku Đukiću. Nakon što se uvidjelo da i veće i razvijenije scene od ove naše boluju još uvijek od istih bolesti, ostalo je dosta neriješenih problema i neodgovorenih pitanja. Upravo takav slijed događaja je i predvidio jedan od naših gostiju sa prethodnih tribina. Kako se bude išlo dalje, izranjaće nova pitanja i dileme. Usput padne i neki dogovor, riješe se neki problemi vezani za infrastrukturu. Koliko god izgledalo malo, nije. A problemi?! Opet smo mišljenja da ih je bolje ogoljeti, nego ostaviti pod tepihom pod kojim stoje od kada je regionalne scene.
Do sledećeg Premotavanja!
DL
{gallery}premotavanje3{/gallery} {jathumbnail off}