Sad gledaš ga je singl prvijenac niknuo na navrtima „učini-to-sam“ kulture u vlastitoj produkciji umjetničkog kolektiva Niprije. To je također prvi singl nadolazećeg albuma Dokolica je misto kraj okolice na kojen se nađemo u 8:42 pripremanog u istom duhu.
Ostavština je to pjesama starih i desetak godina koje su trebale biti zamijenjene svim tim epifanijama sa zajedničkih druženja po usputnim mjestima, ali kako sve to teče, ostali su samo ovi (o)toci za koje nedostaje stolica pa sad sjede na podu. Ili negdje tako između redaka…
Umjetnički kolektiv Niprije začet je još 2016. s pogledom na Cetinsku krajinu koji se utrao u kolektiv kao pečat. Krški kraj je onaj koji je presjekao ovu okladu kao pupčanu vrpcu i ponudio se da predstavlja sva rubna, sva divlja, mjesta koja se mogu pronaći iza svačije kuće i uz cestu svakog autostopera ili onog kojem se pokvario auto; mjesta koja su za ovaj kolektiv kao zrak. Ponudu su članovi kolektiva, svatko za sebe, morali odbiti jer nisu toliko „hrabri“ da samo tako estetiziraju jedan kraj. Odbili…prvi, drugi, treći put… sve sami putevi, od prvog do posljednjeg, ova krilata stvorenja su samo nuspojava, a tko je bio tamo zna kako je. Tišina je odisala.
Članovi kao plodovi svojeg vremena se pitaju što je ostalo na tom utisku pečata- tko će prvi popustiti. Dugo se to sve držalo kao prijatelj koji je otišao mokriti u guštik i još se nije vratio, i još se drži.
Nadalje, ime je kolektiv dobio po nećemo-reći-čemu-jer-se-toga-možeš-samo-sramiti-ili-štovati u današnjoj pocijepanoj naciji, nema druge je l’ hi hi. Nastali deadpan, antihumornim, sokratovski ironičnim („biraj gdje će nas odvest ova noć!“) uozbiljenjem fore iz djetinjstva (o Niprijama kao mitološkim bićima koji jedini mogu ući u jedno pitoreskno mjesto u Dalmatinskoj Zagori), proizašlim poistovjećenjem sa samim bićima iz otpora đikanima, a zatim i iz ljubavi prema usmenosti kojoj se u današnjici oblikovanoj masmedijima ne pridaje na važnosti koliko bi trebalo. U tom je satarašu također i bitnička navada svakodnevne ljepote kao i duh personalizma na svojim leđima nošenog, taj uvijek graničarski senzibilitet s kojim smo dužni biti „putevi kroz šumu“ među ljudima. Tu su i metazahtjevi potaknuti davanjem novih tokova folk glazbi naspram ovih postojećih „bjelokosnih kula“ koje su posivjele i KUD kulture koja nema kud.
Nakon odgoja za bivanjem u svijetu koji je iščezao ispred ruku nam, stare stvari dobivaju novo staro značenje, da kažemo u duhu Chestertona.
Želeći se uhvatiti za značenje alternative, kolektiv kuca poznatostima na vrata autsajderstva. Kakva kontradiktornost! Tu se kuće i neke egzistencijalističke brije potaknute lažnim individualizmom glavnostrujaštva u nadi da će se manje strujati među unajmljenjim riječima, a više poiesisom starijem od nastanka svijeta.
Spremni da pohrlimo svom glasu izvan njegovih linearnih koncepcija napretka njegovanih u tvornicama snova koje se s glazbom rukuju kao s kulturnim oružjem, prečesto i bez svijesti o njenom atomskom naboju, Niprije se zaogrću s indie krajolikom i na trenutak se sklanjaju u njegove obrasce. Paradoksalne težnje ih gone, od arlaukanja kraj ognjišta do teške mašinizacije zvuka nad škripanjem kostiju.
Ako će se mrtvo ozbiljno, ova je pjesma zakazala samo u jednom cjeloživotnom zadatku, a to je da što bolje predstavi derivate rere u ovakvom folk, world formatu. To je nešto s čim se treba dulje i snažnije suživljavati.
Pjesma govori o nužnosti činjena jasne razlike koje se danas stavlja samo pod slovo zakona u želji da se iskusi što više, a da je uvijek iza tu neki tvrdi svijet; govori o nužnosti davanja prostora svim tim riječima da se prime za taj isti prostor; govori o bestijalnoj vezi pravde i nasilja nadrealističkim prikazom koji se spaja u slici vlaka u pokretu; ona traži kaos u kojem vjeruje da je spremna uslikati svoju cjelovitost u fragmentiranosti jedne epohe. Mi se nadamo da je to sve iz poniznosti, ali ima tu i osornosti na kile i možda ju baš taj vlak odvozi. Pjesma, značenjem zaključana u osobnom, naglašava nužnost tog ključa i tugu što je ponekad taj ključ kao od šećera, ali i radost što se ne može u potpunosti ispragmatizirati. Govori o požudi koja mijenja oblik ili o istraumatiziranosti HŽ-om.
Zapravo može se svašta reći o čemu je zapravo pjesma i kolektiv se vodi onim Cave-ovskim da, ne publika, nego zajednica, sama otkriva značenje tako da ulazi u njega svojim duhom i osvrće se svojim aktualnostima stvarajući nove poveznice. I nije to ona „sve prolazi“.
Za kraj više će reći priča kako je zeko našao mamu nego ova samonedajbožehvala, ali ne možemo pustiti da ovo bude samo forma bez mantranja nad nekim mislima.